Ovaj me nedjeljni međugorski mir i tišina na kratko vratiše u rane osamdesete kad sam mogao na istom mjestu u potpunoj tišini i miru oko sebe, ubrojen u duši i srcu, izmoliti cijelu krunicu.
Ne sjećam se kakve su mi tada bile nakane molitve ali vjerujem kako su mi bile uslišane, kao što će biti uslišana i ova današnja.
Današnju sam krunicu posvetio svim bolesnim i isprepadanim ljudima diljem svijeta, bez obzira koje su vjere, nacije ili boje kože!
Ne sramim se priznati kako su mi cijelo vrijeme tekle suze, valjda zato što trenutno nitko nije bio oko mene.
Nisam molio od Neba da se ova pandemija koronavirusa što prije zaustavi, jer samo Nebo zna što nam je sve ovo potrebno i koliko će još dugo potrajati.
Naravno da se i moja obitelj opskrbila svim nužnim namirnicama za duže vremensko razdoblje, isto tako, na ovom sam mjestu čvrsto obećao ako bude potrebno da ću podjeliti zadnju koru kruha i zadnji krumpir, sa svima onima kojima ponestane.
