Već smo predstavili Krešu Vujevića, neovisnog kandidata za Gradsko vijeće Ljubuškog, kratko je govorio o motivima za ulazak u politiku, ovaj put detaljno navodi svoje viđenje potrebnih promjena kako bi naš Ljubuški kraj postao napredniji i bolji za život svih njegovih građana.
Poljoprivreda:
Ja bih krenuo od povijesti naše poljoprivrede koja se još davno, po živim pričama, počela odvijati u vrijeme naših predaka. Mnogi uopće ne znaju kako je vodonatapni sustav ljubuškog polja nekada bio toliko razvijen da je čak jedan ogranak tih kanala, prirodnim putem iz Vitine, preko cijelog polja, dovodio vodu do današnjih ostataka ljubuške Platnare.
Ti su kanali bili izgrađeni još u vrijeme Austrougarske, naravno da su se redovno održavali, svi su korisnici bili dužni iznad svoje parcele postrugati lopatom po dnu kanala onaj tanki mulj i biljke koje bi kroz sezonu izrastale.
Sve je to tako funkcioniralo dok se nisu pojavili naši veliki "stručnjaci" za poljoprivredu i navodnjavanje.
Nekome je na vlasti palo na pamet da se ti isti kanali mogu održavati brže suvremenom mehanizacijom, doveli su jake bagere i posao obavljali u vrlo kratkom vremenu.
Nakon toga ispostavilo se kako već prve godine više nikad voda nije mogla, tim kanalima, doticati ni blizu bivše Platnare, niti drugih udaljenih dijelova polja. Ništa iz tog iskustva nisu naučili, i danas rade isto, svake godine vode je u kanalima sve manje.
Ne vjerujem da je itko od njih slušao priče ili pročitao stare zapise kako su teško građeni ti kanali kroz ljubuško polje. Da su pročitali, saznali bi kako su konjske i volovske zaprege danima dovlačile glinu, dok su istu žene prtile i raznosile kako bi se s tim materijalom nabijalo dno kanala.
Od tada je trebalo jedno cijelo stoljeće dok se nisu pojavili naši "stručnjaci" koji su bagerima raskopali glineni pod kanala, opet se otvorili prirodni virovi, tako da danas voda jedva doseže do polovice djela najplodnijeg polja. Zato je za pokretanje ljubuške poljoprivrede prioritet, pod broj jedan, započeti betoniranje postojećih kanala i uvođenje tehničke vode do svih obrađenih parcela.
Što kažete na najavu realizacije projekta sabirnog centra za poljoprivredne proizvode na Bijači?
To je za mene još jedna u nizu promašenih ideja koja će dodatno unazaditi našu poljoprivredu.
Očito je kako se tu radi o zamisli i projektu nestručnih osoba, koje se nikada nisu bavile poljoprivredom niti plasmanom poljoprivrednih proizvoda na tržište.
Nedavno je netko od tih "stručnjaka" izjavio kako će taj sabirni centar pomoći da se zaobiđu prekupci. Nakon te izjave mene su trnci proželi, pa ljudi moji neće vam valjda domaćice iz Bosne dolazit po te povrtlarske namirnice na Bijaču, opet ih morate plasirat preko prekupaca koji već godinama opsrkbljuju trgovačke lance i tržnice po cijeloj BiH.
Poljoprivreda neće imati svijetlu budućnosti ako se ne organizira tako da se nastoji svaki poljoprivredni proizvod nakon berbe odmah uputiti u trgovačke lance ili tržnice diljem BiH.
Dati ću vam primjer, sve sam to iskusio u nekoliko godina zaredom na vlastitoj proizvodnji i plasmanu lubenice. Da bi radnici nabrali i s ruke na ruku nekoliko puta prebacili i natovarili šleper lubenice, potrebno je samo za radnu snagu utovara izdvojiti 500 maraka za svaki šleper. Još sam imao cijelu sezonu na raspolaganju jedan viljuškar, to je opet smanjivalo troškove ali ispod 500 maraka ne može biti jeftinije.
Evo primjera još skupljeg utovara krumpira po jednom šleperu:
Da bi radnici iza traktorske vadilice pokupili po zemlji krompir u gajbe i natovarili šleper, potrebno je za radnike izdvojiti 1. 200 maraka.
Pazite sad, ako te utovarene proizvode odmah nismo uputili u trgovačke lance i veletržnice, već smo ih istovarali i lagerovali na Bijači, zatim, čekali novi utovar, uz cijenu skladištenja samo povećavamo troškove proizvodnje i gubimo na kvaliteti povrća.
Još sam davno vodio računicu o troškovima proizvodnje po kilogramu lubenice, računica kaže da su ti troškovi po svakom kilpgramu 20 feniga, a ako bi se sve to ponovno istovaralo u skladište na Bijači, tako skladištilo i dole čekalo kupca, zatim ponovno utovaralo, pa, recite vi meni gdje tu ima pameti?!Iz te sam proizvodnje puno toga iskusio i naučio u životu, jer me zadesila, kao i sve naše poljodjelce, u prvoj godini kad je stupila na snagu poznata CEFTA! Ta "nesretna" bescarinska trgovina zemalja u regiji omogućila je Makedoncima da im se isplati na šlepere prodavati lubenicu po trgovačkim centrima u Bosni po 18 feniga. Pitate se gdje im je zarada, pa, zaradu im je jamčila njihova država, dobivali su poticaj po svakom kilu izvoza svoje lubenice, a tih 18 feniga im je povećavalo potražnju i rješavalo pitanje troška proizvodnje, dok im je državni poticaj bio čista zarada. Kažem "nesretna" CEFTA, jer sam i sam u sred proizvodnje bio prisiljen u jednom tjednu isporučiti tri šlepera lubenica po toj istoj tržišnoj cijeno od 18 feniga, tek se kasnije cijena nešto popravila kad su Makedonci prodali svoju robu.
Što biste predložili za buduću uspješnu poljoprivredu?
Za uspješnu poljoprivredu je najvažnije plasirati na tržnicu svježe ubrane proizvode. Prijeratnih godina dok sam živio i radio u Splitu, često sam na splitskoj tržnici kupovao svježe proizvode iz ljubuškog polja. Znao sam se hvaliti prijateljima, pokazivao sam im svježe kupljene paprike sa zelenim listom na peteljci koje su sinoć brane u mome rodnom kraju.
Na tome trebaju poraditi naši stručnjaci za poljoprivredu, organizirati brz i suvremen plasman do krajnjeg kupca.
Ideja brzog plasmana povrća javila mi se prije desetak godina kad sam počeo koristiti jednu Internet aplikaciju za kupovinu knjiga, bilo je dovoljno registrirati se, odabrati knjigu i kliknuti narudžbu. Prva mi narudžba knjige privukla pažnju brze dostave, ponudilo mi mogućnost brze dostave uz neku sitnu nadoknadu, iz znatiželje kliknem na to i već mi sljedeće jutro stigla naručena knjiga na kućna vrata.
Evo, iz ovog se može izvući ideja, dati je mladim školovanim informatičarima na razradu da u sličnom programu postave umjesto knjiga poljoprivredne proizvode, a umjesto komada knjiga navesti tone traženog povrća.
Naravno, potrebno uposliti informatičare koji će uvezati naše proizvođače i pratiti njihovu dnevnu ponudu proizvoda. Umjesto kombija koji voze brzu poštu, u ovom slučaju potrebno potaknuti zainteresirane ljude da nabave manje hladnjače, dvije tri tone nosivosti.
U ovom bi slučaju umjesto skladištara na Bijači utovar bio u polju kod proizvođača, potom bi sve poslove organizacije preuzeli informatičari koji bi unosili u program i nudili svježe dnevne proizvode, te usmjeravali male hladnjače koje već sljedeći dan isporučuju trgovinama i trgovačkim centrima naše svježe poljoprivredne proizvode od Sarajeva, Zenice, do Banjaluke!Čujem kako se u zadnje vrijeme priča o sličnom Internet poslovanju s poljoprivrednim proizvodima, najavljuju javne rasprave umjesto da zađu među proizvođače i trgovce koji su davno ispekli taj zanat i stekli znanje u znoju lica svog i od njih trebaju potražiti savjete.
Ništa ovo neće biti u funkciji ako uredi za poljoprivredu, u našem gradu, ne okupi pouzdane povjerenike koji bi stalno vodili evidenciju što su sve poljoprivrednici zasadili i kad što prispjeva za berbu i plasman na tržište, naravno, pritom potrebno stalno pratiti kako se kreću cijene na tržištu.
Možemo puno toga naučiti iz prošlosti naprednijih poljoprivrednih zemalja svijeta koje prate i po drugim zemljama stanje njihove proizvodnje, i na temelju toga planiraju trgovinsku razmjenu.
Mene je fascinirao potez Amerikanaca, prije pedesetak godina, lansirali su satelit u orbitu koji je između ostalog snimao i pratio uzgoj pšenice u Rusiji (bivši SSSR). Znali su prije Rusa kakav će im biti prinos pšenice, ako je u Rusiji, recimo, podbacio urod pšenice nedovoljan za njihove potrebe, Amerikanci bi nastojali što prije sklapat ugovore o što većem otkupu pa bi kasnije Rusima prodavali njihovu pšenicu iz svojih silosa po većoj cijeni.
Naravno da su Rusi tome uskoro doskočili, pokrenuli su timove stručnjaka koji su po svojim prostranstvima od ratara redovno dobivali informacije o sjetvi.
Jednostavno, takvo iskustvo treba primijeniti po mjesnim zajednicama ili potrebno imati u općini ured koji bi stalno vodio računa o količini poljoprivrednih proizvoda i po tome planirati ponudu cijene i plasmana na tržište.
U zadnje se vrijeme opet čuju ideje o pokretanju proizvodnje duhana, kako vi gledate na tu mogućnost?
Ja sam od rane mladosti slušao i pratio sve što je bilo vezano za proizvodnju duhana, jer su mi oba roditelja zaradila mirovinu u ljubuškoj Duhanskoj stanici, imali su solidna primanja s kojima su odhranili nas šestero braće i sestara.
Proizvođači duhana su bili itekako zadovoljni, imali su siguran otkup i bili su osigurani od vremenskih nepogoda. Sjećam se slučajeva kad su se cijele obitelji vraćale iz Njemačke, više su mogli u jednoj sezoni zaraditi kod svoje kuće na uzgoju duhana nego što bi ušparali od plaće u Njemačkoj. Poznato je kako je u to vrijeme, krajem sedamdesetih, samo Sarajevska banka u Ljubuškom na račune sadioca duhana isplaćivala u jednoj godini deset miliona maraka.
Ako se misli opet pokretati proizvodnja duhana, potrebno je postaviti ključno pitanje na koje treba naći odgovor, a to je pitanje:
Što je tako naglo prekinulo proizvodnju duhana u Ljubuškom i čega trebamo biti svjesni da bi je opet uspješno pokrenuli?
Koliko mi je poznato još nitko nije ponudio valjan razlog prestanka proizvodnje duhana u Ljubuškom.
Da podsjetim, naš je kraj bio u prednosti za duhansku proizvodnju do trenutka kad se počelo pričati o umjetnim sušarama na naftu i na druge isplative energente.
Istini za volju, i kod nas su se pojavile te prve probne komore za sušenje duhana, koje su dokazale uspjeh ali i zakomplicirale stari način organizacije rada. Duhanske otkupne stanice nisu bile spremne u sred ljeta otkupljivat gotov suhi duhan koji je trebalo odmah plasirati na tržište, sve se to radilo godinama po dugoj tradiciji, otkup je vršen u kasnu jesen. U vrijeme otkupa (Vage) duhan se nakon kraće fermetacije u duhanskim stanicama iz Ljubuškog vozio uglavnom u luku Ploče gdje su čekali brodovi za utovar.Da skratim, stari način proizvodnje duhana postao je previše zahtjevan i skup.
Tih se istih godina duhan počeo masovno proizvoditi po Slavoniji i kontinentalnim dijelovima bivše države, a sve su to omogućile komore za brzo umjetno sušenje.
Umjesto zahtjevne ručne berbe kod nas, tamo su berbu vršili kombajni.
Umjesto našeg sporog i zahtjevnog nizanja list po list, suvremenim načinom zeleni se duhan vilama ubacivao u komore za sušenje.
Umjesto našeg sušenja vani ispod najlona u "serđenima" i gledanja u Sunce, tamo su dan noć radile umjetne sušare iz kojih je izlazio suhi duhan svakih tri dana i taj isti odmah otkupljivan i vožen u tvornicu cigareta.
Umjesto naše proizvodnje duhana koja je završavala tek na kraju godine kad se duhan otpremao u tvornice cigareta, novim bržim načinom proizvodnje svaki je proizvođač u sred ljeta mogao teoretski kupiti na obližnjem kiosku cigarete od onog svog istog duhana kojeg je svojom rukom brao na svojoj parceli prije samo desetak dana.Uz malo više volje i stručnosti, proizvodnja duhana se može opet pokrenuti u Ljubuškom. Onaj se cijeli poslovni kompleks na Bijači može pretvoriti u otkup i sušenje duhana, naravno, uz potrebu da se svi napokon probudimo i temeljito razmislimo, te na onom istom lokalitetu što prije izgradimo tvornicu zaboravljenim pakiranih cigareta "Ljubuški" .
Valjda se još netko sjeća cigareta pod imenom "Ljubuški" koje su pakirane u Sarajevu, moglo ih se kupiti po cijeloj Yugi, tvrdo pakiranje bez filtera, kutija plave boje, a na poleđini umjetnički dočarani slap Kravica u plavo bijeloj boji!Na kraju svega, još mogu kazati kako je stvarno došlo vrijeme općeg buđenja naroda, to se već vidi, jer narod iz dana u dan sve više uviđa tko su osobe koje svojim znanjem i životnim iskustvom mogu dati doprinos široj zajednici, a tko su oni koji samo vrebaju kako mogu što više izvući novca iz gradskog proračuna za sebe i one oko sebe!
