Neka mi oproste organizatori "Svečanog Dana zahvale hrvatskim braniteljima" što neću veličati njihov uloženi trud u besprijekornu organizaciju dostojnu svake pohvale!
Za sve je kriva ova prelijepa zastava s naslovne slike koja nije uspjela prekriti tako veliku školu.
Nije ni važno što nije prekrila školu, ma, da je još duplo veća nebi uspjela prekriti našu braniteljsku sramotu zbog koje ću se, kao branitelj, još dugo sramiti.
Sve je počelo prije dva dana kad sam spomenuo susjedu Mikanu, ima li želju da ga dovedem na tu braniteljsku svečanost na kojoj će biti dosta naših suboraca?
Mikanovoj radosti nije bilo kraja, cijeli je dan čekao spreman i nekoliko puta pitao suprugu Hoće li Krešan na me zaboraviti?
. Znam kako brojne suborce od rata nije vidio, sav je treptao u iščekivanju tog nedjeljnog popodneva 22. kolovoza 2021.
I doista, nakon obreda polaganja vjenaca i paljenja svijeća, sve se posložilo bolje nego smo predviđali. Doduše, Mikana nitko od suboraca i zapovjednika nije prepoznao ali je zato on prepoznao doti jednog. Kako kojeg ugleda mene bi svaki put zamolio da ih pozovem, a one koji nisu bili tu, za njih se raspitivao. O njegovoj se bolesti uglavnom nije puno pričalo, uostalom, mi smo branitelji već u odmaklim godinama života pa nije veliko čudo što s vremena na vrijeme koristimo razna pomagala, a poneki i invalidska kolica. Na čuđenje brojnih nisu izostala Mikanova sjećanja na razne detalje iz Domovinskog rata.
Sjeća se i onih prvih dana s kime se vozio u Studence kada su Ljubušaci zaustavili i vratili vozila JNA i osujetili svaku njihovu pomisao za neometan prolaz tenkova i drugih borbenih vozila prema Hrvatskoj.
Netko se prisjetio kako je Mikan bio među prvim dragovoljcima kad se tek formirao Humački vod. Od deset prvih pušaka on je zadužio jednu, iz njegove smo "papovke" vježbali gađanje dok smo isčekivali obećanu pošiljku pušaka za nas koji smo čekali u redu.
Ova bi svečana priča krenula u drugom smjeru da ne bi pred našim očima one škole ogrnute zastavom do pola. Mikan me zamoli da se malo izdvojimo i da ga odvezem u invalidskim kolicima što bliže škole i da napravimo jednu fotografiju, sa zastavom u pozadini, za njegovu kćerku koja je u Americi.
Marina je otišla u Ameriku prije dvadesetak godina, iskrsla joj povoljna prilika da preko neke razmjene studenata pređe Atlantik. Tamo je otišla i Mikan je više nikad nije vidio, ubrojena je među desetak milijuna američkih useljenika kojima su uskraćena brojna građanska prava.
Dok sam nakon fotografiranja čekao da se fotografija učita i pošalje, u tom trenu pored Mikana zastaje jedan skroman gospodin srednje visine sa crnom gustom bradom.
Rukuju se, očito se poznaju od prije, ja ga poznajem samo iz viđenja i znam da je Ljubušak.
Ne bi me puno zanimalo da nisam zapazio kako je taj na odlasku nešto pružio Mikanu u desnu ruku. Zato ga upitam tko je taj, a on u čuđenju reče: Kako ga ne znaš, to je Senad?
Ali kad zapazi moj oboren pogled na njegovu zatvorenu šaku, koju se spremao gurnuti u džep, samo je na kratko otvori i na dlanu mu zasjaše dvije kovanice, dvije marke. To je prekinulo svaku moju pomisao da Mikana trebam, kako sam obećao, vratiti među suborce na slavlje. Nisam mogao tu u blizini dalje ostati, nešto me steglo u grudima, izmislio sam razlog što se moramo odmah vratiti kući. Dok smo prolazili pored nama dobro poznatog kina, još od ranog djetinjstva, zamolio me da kratko obiđemo oko njega jer ga jučer prvi put vidio otkako je obnovljeno. Za to nas nekadašnje kino vežu uspomene jer je Mikanov otac bio kinooperater pa smo često imali priliku besplatno gledati brojne filmove. Ali to nije dugo trajalo, Mikanu je ubrzo umrao otac, a njegova majka nastavlja sama odgajati njih šestero maloljetne djece. Tad se sjetimo našeg prvog gledanog filma: "Topovi sa Navarona".
Eto, to bi bilo to, zamoljavam naše suborce koji su slabijeg zdravlja da ovu priču ne čitaju dalje, Mikan vam svima zahvaljuje na lijepom druženju i nada se ponovnom skorom susretu!....
Mikan Miro Šimović je prije devet godina doživio moždani udar, nakon toga još dva moždana i jedan srčani. Lijeva mu je ruka oduzeta a prsti ostali zgrčeni.
Supruga ga je dva puta vodila u Mostar na procjenu invalidnosti u cilju novčanih primanja za tuđu pomoć i oba je puta odbijena. Netko je nagovorio da ne treba više ići u Mostar, može liječničku komisiju pozvati doma, to je nedavno uradila i opet je odbijena. Mikan i supruga žive od njegove minimalne civilne mirovine koja je 382 marke. Redovno koristi propisanu jednokratnu pomoć za materijalno ugrožene branitelje, dva puta godišnje po 400 maraka.
Muku muče s dugovima za struju, nekako su umolili gospođu u elektru da mjesečno uplaćuju 50 maraka struje za dug i 50 maraka za buduću potrošnju.
Sve u svemu, računica kaže kako im opet dug stalno raste, a trenutno prelazi preko sedam tisuća maraka (7.000 KM).
Mikan je već tri godine na inzulinu, od početka bolesti u posebnim trenutcima pogoršanja mora nositi pelene i u tome je namirio tri godine svega skupa.
Nisam za to da se ovaj braniteljski slučaj upotrebljava kao oružje kako bi se nekoga blatilo. To će nas sve skupa odvesti u pogrešnom smjeru i nikad nećemo dovoljno sagledati sve braniteljske probleme koji se iz dana u dan sve više gomilaju među nama. Pozivamo institucije vlasti da ovom i sličnim problemima branitelja pristupaju s puno više moralne odgovornosti!
