Posvetiti život nečemu što čovjek voli i što ga ispunjava, a pri tome i gledati kako ljubav utkana u posao kojim se bavi traje godinama, raste, cvjeta, privlači tuđe zavidne poglede zasigurno je nešto što život čini ljepšim i potpunim.
Takav je život 75-ogodišnjeg Ljubušaka Blage Petrušića, inženjera hortikulture, koji je cijeli svoj život posvetio biljkama, njihovom uzgoju, a ponajviše uređenju javnih i privatnih površina kako bi kultura življenja dobila svoj „zeleni“ smisao.
Upornim radom i znanjem stekao “ime”
Igrom okolnosti Blago je završio šumarsku školu za koju sam kaže kako je u ono vrijeme malo tko odabirao jer su se stečenim zvanjem „nosile gače na štapu“. Nedugo nakon završene škole život ga iz Ljubuškog odvodi u središnju Bosnu, a nakon toga i u Beograd u kojem se 1959. godine i nastanjuje.
„Odlazak u Beograd bio je splet okolnosti i jednoga poznanstva sa šefom tadašnje šumarske uprave u Bugojnu koje će kasnije prerasti u doživotno prijateljstvo. Došavši u Beograd i tamošnju firmu „Zelenilo“ odlučio sam završiti fakultet i diplomirati hortikulturu. Nisu mi u tim godinama baš „cvjetale ruže“, obitelj mi život nije „mazio“, ali upornim radom i znanjem stekao sam „ime“ koje će mi kasnije osigurati privilegiju uređenja brojnih javnih i privatnih zelenih površina koje i dan danas privlače poglede“ prisjeća se Blago Pertušić.
S obzirom na svoje obimno znanje iz hortikulture i posjedovanje „oka“ za lijepo i skladno uređivanje eksterijera ne čudi što je osobno uređivao i okoliš Titovih vila i posjeda kao i okoliša same Kuće cvijeća u Beogradu. Međutim, o svojim beogradskim godinama života ne želi puno govoriti slažući se sa suprugom kako iz tog vremenu imaju samo lijepe uspomene. Nakon što je svoj radni vijek priveo kraju 1989. godine odlučio se vratiti u rodni Ljubuški, sagraditi do kraja davno započetu obiteljsku kuću i uživati u stečenoj mirovini. Ratne godine i prekid svih odnosa sa Srbijom imali su utjecaja i na Blagin život. Stečenu mirovinu ni on ni supruga nisu primali punih 12 godine.

Jedini proizvođač ukrasnog bilja u Hercegovini
„Mogli smo birati: ili umrijeti od gladi ili krenuti u posao s proizvodnjom bilja. Odlučio sam se za ovo drugo jer je to ono što znam i volim raditi. Te 1990. godine u Ljubuškom nije bilo biljnog materijala, pa sam ga nabavljao iz Italije i Nizozemske i malo po malo stvorio rasadnik i jedini imao proizvodnju ukrasnog bilja na ovom području. Na vrhuncu proizvodnje rasadnik je imao više od sto tisuća sadnica s preko 400 vrsta različitog bilja. Zbog politike ove države, ne poticanja ovakve vrste proizvodnje i dozvoljenog uvoza prije tri godine sam odlučio ugasiti rasadnik i sada, malo po malo, rasprodajem „svojih ruku djelo“. A želim naglasiti kako je cijeli rasadnik niknuo na našem škrtom, hercegovačkom kamenu“ priča Blago Petrušić vodeći nas kroz plastenik i rasadnik i upoznajući s brojnim vrstama ukrasnog bilja. „Nisu samo okućnice brojnih kuća diljem Bosne i Hercegovine uljepšane biljem iz mog rasadnika. Okoliš hrvatskog veleposlanstva u Mostaru, crkve na Humcu i Međugorju, okoliši brojnih ljubuških poduzeća samo su mali dio moga djela i uređeni su po mojim idejama. Ne mogu se svakakve biljke saditi svugdje, neko podneblje prihvaća jednu, a neko drugu, a stečenim znanjem i cjeloživotnim bavljenjem hortikulturom odmah znam što će se na kojem području primiti“ kaže Blago pokazujući nam jedan od ponosa svoga rasadnika-sekvoju giganteju i ginko bilobu.
I tako završavamo naš posjet zaljubljeniku u ukrasno bilje koji se, unatoč svojim 75 godina, ko mladić propinje i škarama oblikuje „živu ogradu“ oko svoje kuće.







