Ubrzo se navršava sedamdeset godina (31. VIII. 1942.) od rođenja našeg sumještanina Križana Brkića – Nizana, sina Stipana i Sofije rođ. Boras – Pratrović. i trideset četiri od ubojstva, 22. XI. 1978. u Los Angelesu. Mi u Brljici zvali smo ga Nizan, vjerojatno iz milja ili iz razloga što mu je i djedu bilo ime Križan a živjeli su skupa u domaćinstvu. Iz poštovanja prema našemu Nizanu i njegovom plemenitom radu i nedužnoj smrti, naš portal donosi napis iz pera Ferde Brkića - Slavkina koji već blizu pedeset godina živi u Los Angelesu.
Bila su to vremena, kad se nije moglo puno saznati o Americi i životu u zemlji koja je toliko obećavala i bila destinacija starijih generacija iz Brljice, uključivši i Križanova djeda po majci, Cvitana Borasa (Pratrovića), kao i brata Franje od djeda mu Križana. Tada nije bilo interneta, a jugo novine su pristrano prenosile sve o Americi. Ne znam iz kojih su razloga stari Brljičani dolazili u Los Angeles, najudaljeniji grad na novom kontinentu. Moguće, izazovi u traženju zlata po čemu je Kalifornija i dobila ime "Zlatna Država". Naći "grumen" bi značilo osigurati budućnost i sebi i obitelji, vratiti se u Hercegovinu i živjeti bez motike i duhana.
Druga je mogućnost da nisu mogli odoljeti reklamama kao ona "Idi na Zapad mladiću, idi". Uz gradnju željezničke pruge, bio je to jedini način naseljenja zapadne obale. Pa i klima je blaga, skoro kao u Hercegovini. Ove opcije, uz svu neizvjesnost što naći na dalekom zapadu, su bile privlačnije od rada u čeličanama ili rudnicima Pennsylvania-e, Ohio-a i New York-a. Oni koji su se vraćali kući u "stari kraj", nisu bili baš najiskreniji govoreći o životu u Americi koji nije bio tako sjajan ni lagan. Za mnoge je to bila "čemerika" (a ne Amerika) kako su je međusobno nazivali. Šesdesetih godina, samo dvadesetak godina poslije drugog svjetskog rata, novi val Hrvata bježi od "bratstva i jedinstva" i samo najsretniji dolaze u Ameriku. Većina ide u Australiju, a ostali u Kanadu.
I naš Križan se pridružuje tom egzodusu, te 1965. godine dolazi u Los Angeles. Nije se trebalo dugo misliti, ostati ili natrag u Ljubušku "Metalnu", poduzeće u kojem je već radio. Odluka je bila zatražiti stalni boravak, učiti engleski i tražiti posao. Sve je to išlo jako brzo. Križan je bio nenadmašiv u učenju jezika. Zanat i radno iskustvo je već imao, samo se tražila prilika. I nakon šest mjeseci, snovi su se počeli ostavarivati. Budući da je dobro vladao jezikom, počeo je raditi, te nakon dva mjeseca, postao je poslovođa. Novodošli Hrvati koje je upoznao kod hrvatske župe sv. Ante su većinom radili kao bravari jer je rat u Vijetnamu buktio i skoro sva industrija je bila usmjerena na vojsku. Križan je znao što znači biti u potrebi, te je pomagao mnogim novim emigrantima nalaziti posao. Učio ih je, za njih novim vještinama, bravariji. Jedan je znao reći u šali, ali istinito: "Evo danas pravim avione, a jučer sam sadiva lišnjak u Hercegovini". Poput naših radnika u Njemačkoj, i Hrvati u Americi su bili uporni i dobro se snalazili, zarađivali, štedili i investirali.
Život hrvatske zajednice u Los Angelesu se odvijao oko župe sv. Ante. Crkvu su sagradili 1910. god. od osobnih doprinosa te je poklonili svecu, zaštitniku Hercegovine, sv. Anti. Hercegovci su prednjačili u svim aktivnostima, posebno u gradnji crkve. Veliki broj Hrvata iz Hercegovine je došao uoči prvog svjetskog rata kako bi preživjeli, te, sa stečenom zaradom, se vratili kući. Mnogi su i ostali i nikada više nisu vidjeli svoju Hercegovinu, ni najmilije. Drugi val je bio poslije drugog svjetskog rata većinom iz političkih, a često i gospodarskih razloga, te da bi se sačuvao život i glava na ramenu. Preživjeli sudionici drugog svjetskog rata nisu nikada izgubili nadu u uspostavu slobodne Hrvastke, te su se odmah po dolasku počeli udruživati u političke organizacije.
Čak i prije gradnje crkve, Hercegovci su utemeljili "Ujedinjeno hercegovačko katoličko dobrotvorno društvo" koje je nekada brojilo 635 članova. Ta udruga je i danas jedna od najaktivnijih među Hrvatima Los Angelesa. Svrha je bila pomaganje potrebnima, što se Križana dojmilo, te je postao članom. Druga najzanimljivija organizacija koncem šesdesetih je bio Hrvatski nogometni klub Croatia gdje je Križan, ne samo postao članom, već početkom sedamdesetih i vodio klub. Njegova dužnost je bila gospodarske naravi, prikupljati novac za financiranje kluba. Bio je to klub koji je tri godine bio neporažen i dva puta dolazio u finale kupa američke nogometne lige. Puno bi se moglo i moralo reći o Croatiji, ali zanimljiv je podatak, da poslije mise u hrvatskoj župi, svi bi misari automatski išli na utakmicu. Većina starijih nije ni razumjela igru, niti ih je šport zanimao, ali su bili podrška svemu što je imalo hrvatski predznak, pa i nogometu. Stadion bi bio ispunjen do posljednjeg mjesta kad se igralo protiv "Yugoslav Club-a". Dok su Hravati poput milsotinje sakupljali pomoć za financiranje Croatije, jugo Konzulat, a poslije i JAT su izdašno financirali Yugo Club, sve preko nekoliko prodanih hrvatskih duša u suradnji sa Srbima. Teško je opisati doživljaj kad je Croatia nemilosrdno pobjeđivala sve, a posebno Jugoviće koje je predvodio nekadašnji Hajdukov igrač Tomić kojeg se stariji hajdukovci sigurno sjećaju. Croatiu je trebalo dovesti na marginu, i to iznutra, pa su počeli dolaziti "veliki Hrvati" galamdžije kojima se Križan usprotivio jer nije dozvolio da ponos Hrvata Los Angelesa, "Croatiu", preuzmu i upropaste. Bio je to njegov prvi okršaj s udbaškim suradnicima koji su ga čak i fizički napadali, ali on nije uzmicao; bio je neustrašiv.
Hrvati Los Angelesa su također prednjačili u mnogim drugim aktivnostima. Tako je utemeljena "Hrvatska narodna udruga", krovna organizacija u kojoj su sudjelovala sva hrvatska crkvena, športska, društvena, kulturno-umjetnička i politička društva kako bi se što bolje koordinirao rad u hrvatskoj zajednici. I sve je cvjetalo. Ilustracije radi, navodim samo jedan primjer kad je 1966. na gradskoj Vijećnici Los Angelesa s počastima, uz američku, izvješena i hrvatska zastava. To je odobrio tadašnji guverner Kalifornije, Ronald Reagan, a prigoda je bila proslava "Desetog Travnja". Ubrzo je za presjednika te Udruge izabran Križan Brkić. Očekivati je da je Jugo-Konzulat protestirao, ali Hrvati su radili mudro i pametno. Taj isti Reagan je postao američki presjednik, poznat kao najuspješniji u svakom pogledu. Nama je posebno bio drag jer je s papom Wojtilom doprinio rušenju bezbožnog sustava u svijetu. Slike i zapisi iz Los Angelesa su zabilježeni u povijesti na što su Hrvati Los Angelesa ponosni. Iste manifestacije su nastavili Hrvati ostalih gradove Amerike i Kanade.
Sedamdesetih su prilike u Hrvatskoj povoljnije za suradnju s iseljenim Hrvatima. Poslije "Hrvatskog Proljeća" u iseljeništvo stiže i određen broj hrvatskih intelektualaca, neki su djeca poznatih komunista, ali ipak nalaze zajednički jezik s hrvatskim iseljenicima koji se već bore i rade na obnavljanju suverene hrvatske Države. Plod tog zajedništva je izravno politčka udruga "Hrvatsko narodno vijeće" (HNV) koje je okupilo sve u nacionalnoj svijesti odgojene Hrvate. Ni to nije moglo bez Križana te je sudjelovao u upravi HNV-a. Vizija ljudi u ovoj najnovijoj političkoj udruzi se u mnogo čemu razlikuje od onih udruga koje su utemeljili ljudi vezani uz NDH. Bio je to izazov i Udbi, krvnicima koju su ispekli zanat u Europi i počeli hladokrvno gušiti sve pokrete na novom kontinentu, a vodeće ljude likvidirati.
Profesionalno, Križan se usavršio kao vrsni alatničar i stekavši poslovno iskustvo, u Los Angelesu otvara svoju firmu. Nije u početku bilo lagano jer je trebalo tražiti poslovne suradnike, kupovati strojeve, alat i materijal. Međutim, percepcija je bila, ako ima firmu, ima i novac, te se i on našao na udbaškoj ucjenjivačkoj listi da mora pomagati Hrvatsku borbu koju oni vode, ali negdje u Južnoj Americi.
Slika se pomalo popunja. Poput haških optuženika, optuženih s izmišljenom zapovjednom odgovornošću, trebalo je maknuti ljude koji uspješno vode hrvatske zajednice. Među prvim žrtvama bio je Križan. Jednog prohladnog jutra 22. studenog 1978. proširila se vijest da je Križan ubijen. Vijest je šokirala lokalnu javnost i hrvatsku zajednicu. Bilo je to samo par dana prije dolaska njegove mame i rođaka u posjetu prigodom američkog dana Zahvalnosti. Kako javiti majci da joj je jedini sin ubijen, kako joj ublažiti boli jer je i muža izgubila prije rođenja najmlađe kćerke, kako baki uskratiti da provede mjesec-dva s unučićima koje je samo jednom vidjela, a oni nju sa zebnjom isčkeivali. Umjesto tog očekivanog obiteljskog druženja, kuća i dvorište su bili puni izbezumljenih prijatelja i suradnika, Hrvata koji su ga poznavali i došli izraziti sućut i podršku obitelji. Američki mediji su pokazali veliko zanimanje za Križanovo ubojstvo, te su se mnogi njihovi predsatvnici našli pred Križanovom kućom gdje ga je u zasjedi dočekao i kukavički ubio i kuakvički pobjegao udbaški suradnik. Zanimljivo je bilo kako su američki mediji prepoznali nešto posebno u ovom ubojstvu jer oni obično ne reagiraju na svakodnevna ubojstva u ovom velegradu.
Jedna slika koja je dugo kružila i ostala zabilježena jest: hrvatskom krvlju natopljena košulja i remenska kopča izgrađena u obliku hrvatskog grba. Udba je uspjela obezglaviti hrvatsku zajednicu Los Angelesa, bar za kratko vrijeme. Strah se uvukao u svaki hrvatski dom i svakog pojedinca zbog neznanja tko i zašto ubi čovjeka koji je žrtvovao svoje vrijeme, talent i novac, te iza njega osta ucviljena obitelj, sinovi:osmogodišnji Ante i šestogodišnji Mario i supruga Zorica. Novinari su se trudili pronaći istinu, ali su ubrzo saznali da je to uistinu djelo jugo- tajne policije. Hrvati se služe s puno dobrih i mudrih izreka. Jedna je od prilike "poznat ćete ih po njihovim tragovima". Za ovo i ovakvo istraživanje trebalo je ići preko američkog Minstarstva vanjskih poslova što uvijek dovodi u slijepu ulicu. Dvojica osumnjičenih za Križanovo ubojstvo su nađeni mrtvi u svom automobilu jer ih je raznijela bomba dok su je nosili nekim drugim Hrvatima. Paklena sprava je eksplodirala jer nisu bili vješti u rukovanju.
Zar Isus ne reče Petru: "Tko mačem bije, od mača gine", ali njihova zadrtost im nije dala mira i nastavili su sijati zlo u hrvatskoj zajednici. Ipak su bar neki drugi nevini hrvatski životi spašeni.
Američka policija je ipak nastavila raditi na pronalaženju ubojice, te, poslije dvije godine, privela je cijelu grupu na sud u New Yorku kako za Križanovo ubojstvo, tako i zbog kršenja mnogih drugih američkih zakona, najviše zbog švercanja oružjem. Kroničar iz San Franciska je bilježio i prenosio detalje sa sudskog procesa. Emigrantske hrvatske novine i američki mediji su bili neumorni u praćenju sudskog procesa. Nekim čudom jedan od suradnka optuženičke grupe se javio i priznao da je on uputio smrtonosni hitac u Križana, ali kad je vidio, tvrdi on, da je ubio čestitog Hrvata, tražio je oprost od obitelji. Bilo je to priznanje malo čudno, neuvjerljivo i nedokazano. Sve su prilike da je on priznao ubojstvo kako bi unio sumnju u porotu koja bi oslobodila optužene, a on, i ako bude osuđen, bit će oslobođen nakon pet do deset godina. Ipak su optuženi osuđeni i dobili po dvadest do trideset godina robije. Križanova obitelj je ostala ucviljena, majka više nikada nije vidjela sina jedinca, ali je bar uspjela doći i pomoliti se na njegovom grobu u mjesnom groblju, s prikladnim imenom: Kalvarija. Hrvatska zajednica Los Angelesa se tek osvjestila u euforiji proglašenja suverene hrvatske Države. I Križan zaslužuje biti uvršten u grupu branitelja na čijim se životima sagradila slobodna Hrvatska.
Gospodine, udjeli mu pokoj vječni i primi ga u kraljevstvo svojih odabranika a njegovoj obitelji utjehu!
