U Ljubuškom je 03.07.2012.godine umro naš sugrađanin, naš komšija - Zvonko Veber, doživjevši 91 godinu.
Zvonko je sa svojom obitelji živio na lokalitetu zvanom Bunar. Ovaj predio je poznat starijim osobama, ali za mlađe treba reći da se nalazi nasuprot haremu Zorbinovac prema Jurjevici. 50-60-tih godina prošlog stoljeća autobusi iz Čapljine ili iz Mostara bi zastali na Bunaru, ispustivši putnike koji su se kretali prema Glavici, Vodici, Gožulju ili Mostarskim Vratima. Prva kuća na tim pravcima je bila kuća Zvonke Vebera.
Za vrijeme tolikih decenija i prolazaka pored ove kuće, uvijek je Zvonko i njegova obitelj pokazivala srdačnost prema raznim osobama koje su prolazile pored njegove ograde i kuće. Tako su nastajala poznanstva i prijateljstva putnika "namjernika" i Zvonke. Ovo znači da smo u Zvonki imali pouzdanog prijatelja, i po noći i po danu, na ovoj relaciji, a pogotovo kada su dzenaze polazile sa Gožulja prema Zorbinovcu pješice. Stariji pamte njegovo ophođenje prema Gožuljanima, Vodicanima, Glavicanima. To je bio primjer dobrosusjedskih odnosa i primjer tolerancije na najvišem ljudskom nivou.
Zvonku pamtimo kao radinog čovjeka, koji je radni vijek proveo u "Autotransportu" Ljubuški. Bio je priznat od kolega kao veliki stručnjak i veliki radnik. U radu je bio precizan, odgovoran, temeljit. "Autotransport" je počivao na njegovoj radinosti i bio uspješan dok je Zvonko u ovoj firmi radio. To svi priznaju koji iole imaju smisla za realnost i sklonost ka objektivnoj stvarnosti.
Za Zvonku i njegov životni put me vezuje i osjećanje sentimenta iz sljedećih razloga: Zvonko je krenuo na otvaranje džamije u Zagrebu 1944. godine. Tu sreću nije imao Mahić Mustafa, zvani Kemal (moj adje-stric), koji je na otvorenje džamije krenuo iz Zagorja, zajedno sa Zvonkom, Alendar Džemilom i drugima iz Ljubuškog i Širokog Brijega (80) kao vojnici PTS TOT. U zasjedi su poginuli mnogi a medju njima i Kemal, čije ime nosim. To se desilo 18.08.1944, nadomak Zagreba.
Kemal Mahić (1923), sin (Memisage i Hatidže) je pokopan na Mirogoju u Zagrebu.
Zvonko i Džemil su preživjeli. Oni su svih ovih godina svjedočili o II svjetskom ratu, o Kemalu, o našim nesrećama.
Zvonko Veber je pokopan u srijedu 04.07.2012. u Ljubuškom!
Obitelji Zvonke Vebera, suprugi Zdenki, Zoranu i Ankici, sestri Jadranki Leko i ostalima iskrena sucut!
