Kad djeca nemaju JMBG, to je isto kao da se nisu ni rodili. A ne mogu ga u ovoj zemlji dobiti zbog politike. Ovdje je, to odavno znamo, sve politika, pa su na red za ulog u pokeru, došli i jedinstveni matični brojevi građana. Koji se, primijetih, sada češće nazivaju JMB nego JMBG!
Ispalo ono G. Ispao Građanin. Rekli bi neki - veoma indikativno!
Izgleda da na tragičnu situaciju oko matičnih brojeva za sada reagiraju najdirektnije oni koji imaju tek rođenu djecu, ali ima na prosvjedima i nešto osvještenog naroda, koji shvaća dokle je sve ovo došlo, ima i onih koji su pod medijskim utjecajem turskih nemira, također, na „barikadi“. Prosvjedi su, uostalom, u modi.
Ostatak naroda, uglavnom ne mari za modu niti shvaćaju koliki problem je ovo s matičnim brojevima, i taj dio i dalje spava kod otvorenih očiju. Gleda TV i promatra, što ujedno i dokazuje koliko smo i kuhani i pečeni u ovoj zemlji. Ništa ljude više ne može iznenaditi, pa ni to da novorođenčad, zbog političke igre karata, nemaju JMBG.
Razumijem da neke stalno čudi kako u BiH nema većih prosvjeda i nemira. Imaš manje – više sve preduvjete. I lošu ekonomsku situaciju i evidentne pljačke javnih dobara i nedostatak bilo kakavih planova i reformi. Na prvi pogled – sve je tu! Ali, za prave i velike prosvjede nedostaje jedna bitna stvar – režim! Da, dobro ste čuli – u ovoj zemlji ne postoji režim! Ne, nisam pio, nisam na drogama, jednostavno je tako.
Ne može me nitko uvjeriti da smo mi više trpeći narodi od, recimo, Turaka. Ali, sasvim je jasno, da prosvjedi koji su počeli u Turskoj, od jednog (prilično običnog) parka, pa prerasli u nešto puno veće (što sa samim parkom više nema veze) jesu tako mutirali jer imaju jasan cilj i instrumentalizirani su, barem dijelom, od strane jake i organizirane oporbe. Park je bio inicijalni okidač, a pravi cilj je Erdogan. U nas je problem JMBG-a puno veća stvar od parka u Stambolu, ali... Ovo nije Turska i nikada neće ni biti!
Ma koliko to na prvi pogled izgledalo nelogično, ovdje ne postoji režim i zato prosvjedi ne mogu uspjeti. Ove što su na vlasti verbalno skidamo s nje svaki dan, ali fizički ju je jako teško skinuti, jer nije u pitanju režim kakvi su u drugim zemljama. Svaki pravi režim, naime, ima jasne elemente koji ga čine režimom – ima čovjeka, tvorca režima, njegov sinonim. Oko njega je obično kult ličnosti. On ili je general, ili je nacionalist, ili je vjerski fanatik ili neki strani plaćenik. Često i sve navedeno. Svaki pravi režim ima svoju glavu i svoj rep. Ima vojsku i policiju. Ima strogu kontrolu medija i društvenog života. Ima i zabranjene elemente i kodekse društvenog ponašanja i cenzuru i verbalni ili njemu sličan delikt. U pravom režimu se znaju good guys i bad guys. Svaki pravi režim ima konac koji mu viri iz džempera i kad ga nađeš i potegneš – sve se naglo odmota – i režim pada!
A ovo što je kod nas na vlasti je sve, samo nije klasičan režim. Ovo je amorfna cjelina koju čini neodređen broj interesnih skupina, koje su, pod okriljem političkih stranaka, ukorijenjeni u nacionalnu doktrinu i ovlašteni od nacionalnih baza, svi skupa na vlasti, a ujedno i jedni drugima oponenti. I čuvaju ih neriješeno nacionalno pitanje, preglasavanje, patriotizam, antifašizam, fašizam i slične pojave. Zakonima si čuvaju leđa, entitetima se brane i napadaju. A najviše oponiraju državi koju tvore, predstavljaju i vode – i koja ih, na kraju krajeva i hrani. A država, to smo svi mi. Iako, kakva smo država, pokazuju neke stvari s ovih prosvjeda. Događaju se u Sarajevu, a u nekim drugim gradovima se ponašaju kao da je to u sasvim drugoj zemlji. No, da ne skrećem s teme, a tema je amorfna vlast.
Da su amorfni, to i sami priznajemo – jer ih zovemo, nikako drukčije, nego neodređenim imenima. Pa citiram: „Dok se OVI na vlasti ne dogovore“, „Krivi su ONI na vlasti“, „Dok mi patimo, ONI uživaju“. A pritom zapravo ne postoji jasna definicija toga tko su ti na vlasti. Ne samo da ovdje ima toliko nivoa vlasti, pa više i ne znaš tko je s kim u koaliciji i gdje, nego nisam siguran da svi znamo pred koju zgradu ponekad treba ići buniti se, koliko institucija ima i na koliko nivoa. Što je Đorđević svojevremeno slikovito opisao kao „O, moj Bože, koliko organa, to mora da je fatamorgana!“
Nema oporbe – nema ni veće pobune! Ponovit ću još jednom, kad imaš jasno definiran režim, lakše je definirati i pobunu. Kod nas je analogija u skroz drugoj dimenziji. Nemaš jasan režim, nemaš ni jasan otpor! Mediji, doduše, moraliziraju, dijelom i ukazuju na problem, ali mediji su tek polu-pasivan promatrač i imaju za cilj prodati što više krema za lice, deterdženata i omega 3 proizvoda, nego što će otvoreno izabrati stranu. Tako je narodu jednostavno gotovo nemoguće uperiti prst u realnog krivca, jer, pogađate, ne postoji The Režim. Postoji, opet ponavljam, do besvijesti isprepleteno multinacionalno-interesno-tajkunsko-korumpirano-profitersko kolo, u kojem ruka ruku mije, a đon-obrazi obadvije. I postoji bezbroj parlamentarnih komisija, radnih grupa, tajnika i sekretara, savjetnika i doministara, vijeća i nivoa...uh, da ne nabrajam. Lakše bi bilo da je to jedna glava, ali ovo je aždaja s njih dvjesto dvadeset i dvije. Minimum. I prema kojoj, zapravo, usmjeriti prosvjede?
A zapravo je prava šteta što nema nitko artikulirati ove embrionalne prosvjede ispred Parlamenta. Jer, očito, da ma koliko ova vlast bila amorfna i ma koliko nekima izgledala nesavladiva, zapravo je zrela za rušenje. Kad vidiš Slavka Jovičića kako folira da ima napad, samo da bi kidnuo iz blokirane zgrade, pa one što su dali petama vjetra k'o zadnje p****e, ali ih snimilo, pa onda oni vapaji Bevande, pa tragikomični twiter Pandurevićke.... Realno, vidi se da nije to štof za vođenje jedne zemlje i jadno je tko ovu zemlju vodi i tko sve zarađuje ogromnu plaću na našoj grbači, ali je, fakat, još žalosnije što ih nema tko, u ovom trenutku, jače politički stisnuti. Jer ovdje policija ne bi udarala kao ona u Turskoj, a vojske skoro niti nema.
Prilika je tu. Nismo mi više trpeći od Turaka. Ima li koji hrabar političar ili više njih da zagrizu ponuđenu jabuku?
