Rat na ovim prostorima je bio prljav, ružan i zao. To znamo. I poput aždaje iz bajki je imao barem osam glava. Jedna od tih glava bila je etničko čišćenje stanovništva. Sve znamo, i kako je rađeno i kako je, zapravo, uspješno odrađeno. Kažem uspješno, jer već sam vam pisao o centrifugi. Ono što nije urađeno u ratu, famoznim ognjem i mačem, urađeno je u miru.
Svjedok sam i svjedoci ste etničkog čišćenja u tišini svih ovih godina. Narod se nehumano preselio i grupirao se svak' uz svoga. I prihvatili smo za normalno stanje u kojem su nam gradovi, nekoć mjesta multietničke raznovrsnosti i kozmopolitske ljepote, tek ružno nakalemljene megakasabe jednog naroda. Sačekajmo samo taj vrli novi popis, koji će nam otkriti vrli novi mikrosvijet ove zemlje, u kojem ćemo jasno prepoznati gdje je orlovo gnijezdo, gdje je medina jazbina, a gdje su guske. Nažalost, prepoznat ćemo i gdje su laste.
Mnogi su se, naime, humano ili uvukli u sebe ili ispalili vani. Ovdje kad je jednom krenulo, stati više ne zna! Izgurao jači slabijeg, mnogobrojniji malobrojnijeg, glasniji onog mirnijeg, neškolovaniji školovanijeg, ružniji ljepšeg, divlji pitomijeg. Nakon nekog vremena, u nedostatku onih drugih, počeli gurati Hrvati Hrvate, Bošnjaci Bošnjake, Srbi Srbe. Toliko je ova zemlja nokautirana i opustošena da tek što nismo krenuli poput hijena glodati se za ono malo preostalih radnih mjesta. A kome čopor nije obećao gozbu s državne sise (powered by MMF)– preostaje mu jedino da se izgubi! Jer ovdje posla i pravde još dugo vremena biti neće.
Koliko je samo mladih i pametnih napustilo ovu zemlju nakon rata? I ne samo mladih, nego i onih starijih koji više nisu mogli, jednostavno im je prekipjelo? Vjerujem da ne želite o tome svakodnevno razmišljati, bolna je to tema jer vas tjera u razmišljanje što vi ovdje zapravo radite, ali sjetite se nekih ljudi...tu su bili do prije par godina, a gdje su sad? Evo, da vam pomognem - čitava moja generacija iz Osnovne svedena je na nekoliko ljudi koji su ovdje. Srednja? Također! Moja fakultetska generacija sada je uglavnom po bijelom svijetu. Siguran sam da je tako i kod vas. A moja fakultetska generacija, za razliku od onih iz ranijeg školovanja, bila je nakon centrifuge. Što, u prijevodu, znači da smo svi redom Hrvati. Školovali smo se, valjda je to bilo logično, da budemo ovdje i ostanemo ovdje. Što bi političari rekli – svoji na svome.
Ali, nakon škole dobili smo uglavnom duplo golo. Čak i oni nacionalno najgorljiviji među nama potpisali su kapitulaciju i šmugnuli u daleke krajeve. Netko je dobacio do Hrvatske, a mnogi su nastavili dalje. Malobrojni su još uvijek ovdje. Među njima, bar polovica s tendencijom da se ispale odavde. Jer, jedino što se ovima što ostaju nanovo obećava su opstojnost, entitet, TV kanal i slične floskule. Baš kao što se Bošnjacima obećava država po mjeri, maše im se simbolima pred nosom. Paradoks je što se galamdžije više bore za našu stvar, to je naših sve manje i manje. Nisu u pitanju samo Hrvati, cure vani i ostali, rasipaju se poput pepela na vjetru. Ostaju tek oni koji, da citiram Štulića, "imaju nečuvenu moć da tjeraju što zažele, mnogo ih je i strašno galame, te obično razbiju sva ogledala na koja naiđu da ne ostane ni spomen na ljepotu".
Odlaze već godinama najbolji sinovi ove zemlje, najbolje kćeri idu preko granice, u potrazi za ljepotom, jer ono što im ovdje obećavaju samo je "sto godina samoće" i sto puta iznova prežvakana obećanja od kojih nemamo ama baš ništa.
I odlaze svi, bez razlike. A političari i dalje uporno vitlaju nacionalnim interesima, bacaju kamuflažni dim oko vlastitog plijena, a da pritom ne mare što im se pola nacije već odselilo. Nitko ne otvara radna mjesta, nitko ne gradi tvornice, nitko ne priziva strane investitore. Drže nas u nacionalno zapišanim kotarima i ne nude ništa osim simbola i standardnih floskula. Svuda samo simboli i floskule. Od simbola se, nažalost, ne živi, a od floskula se, vrlo moguće, dobiva rak.
