Preuzeti odgovornost za svoj život značilo bi prestati biti žrtva bilo koga ili bilo čega, prestati biti zarobljenik u vlastitom tijelu i prestati okrivljavati drugoga ili druge za svoj život ili bolje rečeno NE život! Preuzeti odgovornost za svoj život bi značilo sagledati i upitati sebe, što je to u meni da sam privukla ili odabrala takve okolnosti u svom životu.? Kakav program ili životni obrazac nosim pa sam nezadovoljna ili mi je loše na poslu,u odnosu.? Koji dio mene misli da nema pravo uzeti za sebe, imati i živjeti sebe.? Ili, koji dio mene trpi i šuti, frustriran, ljubomoran pa čak i nasilan?
Ne možemo živjeti polovično, u vlastitim obranama, strahujući od ovog ili onog i očekivati zadovoljavajuće životne uvjete, ljubav, zdravlje, poslovni uspjeh, zdrave odnose itd. Svako izbjegavanje sebe, svako branjenje sebe u izričaj života je NE životu u bilo kojem pogledu. Ne možemo govoriti "hoću" ako u nutrini vrišti "neću". Mislim, možemo jedno vrijeme, ponekad, svjesno. Medjutim, ukoliko je to naš način življenja, onda ne činimo dobro sebi. Nikako! Moramo se onda povlačiti, a time i davati signale svom tijelu da ga uopće ne slušamo niti marimo za impulse koje nam ono uredno šalje za vlastitu dobrobit. Tako ćemo stvarati unutarnje konflikte, napetost, strah, nepovezanost sa sobom itd. Svi mi smo izuzetno sposobni opravdavati se kroz razna racionalna objašnjenja za određeno stanje, još više smo sposobni okrivljavati druge za to stanje. Jeste li znali da kad god okrivimo nekog za svoje životne situacije, mi mu istovremeno dajemo moć u svom životu?! Okrivljujemo ga, blatimo i nesvjesno mu dajemo moć da upravlja nama. Tako sebe držimo u položaju žrtve.
Zato, vratimo se sebi. Razotkrijmo one dijelove nas koji negdje, u krajičku našeg uma, vrlo lukavo i potiho govore NE životu i potkopavaju život. Te dijelove naše psihe nećemo kažnjavati, potiskivati niti osuđivati jer su naši. Nisu došli niotkud izvana. Oni su oni glasovi koji su nekad davno bili slomljeni, ranjeni, ponižavani i traumatizirani. To je naše unutarnje ranjeno dijete. Dijete kojemu je potrebno potpuno prihvaćanje od strane našeg odraslog dijela, svjesnog dijela psihe koji može to dijete smiriti i zagrliti i reći mu volim te i ne boj se, tu sam. Dakle, preuzimanje odgovornosti za svoj život je pružanje ljubavi i poštovanja prema sebi kako bi naša osobnost rasla i razvijala se i kako bi taj dio radio za nas, a ne protiv nas. To je proces kojeg valja započeti.
