Dužnosnici u institucijama BiH i FBiH od sredine studenog prošle godine mogu, bez straha da će biti kažnjeni, novac iz proračuna usmjeravati na račune svojih prijatelja, rođaka i stranačkih kolega.
Mogu poslove dodjeljivati vlastitim firmama ili novac uplaćivati u fondove svojih političkih stranaka, što nije zanemarivo, posebno u ovih šest mjeseci pred opće izbore kada čak i vladajućim strankama fali sredstava za financiranje kampanja. Ukratko, u obavljanju javnih funkcija izabrani dužnosnici, nositelji izvršnih funkcija i savjetnici smiju "svoj privatni interes staviti izad javnog interesa". Ova pogodnost odnosi se na ministre, parlamentarce, direktore i savjetnike u federalnim i institucijama BiH, jer za ove dvije razine vlasti od jeseni nitko (ni reda radi) više ne provjerava krše li Zakon o sukobu interesa. Većina u Vijeću ministara i parlamentu BiH, pod izgovorom usklađivanja s međunarodnim standardima, po hitnom je postupku izmijenila Zakon o sukobu interesa u institucijama BiH, kojima je Centralnoj izbornoj komisiji BiH (CIK) oduzela mandat provjere dužnosnika i kažnjavanja onih za koje je utvrđeno da su privatni interes stavili iznad javnog. Izmjenom državnog zakona, CIK je, po automatizmu, onemogućen ove poslove provoditi i za dužnosnike u Federaciji BiH, a parlament ovog entiteta se nije ni potrudio izmjenom svog zakona nekoga ovlastiti da ga provodi.
Zakonodavac na razini BiH, teoretski, našao je zamjenu za CIK. Tako bi se procedurama utvrđivanja i sankcioniranja sukoba interesa trebala baviti nova komisija u kojoj dvotrećinsku većinu imaju zastupnici i izaslanici parlamenta BiH. U osnivanju ove komisije parlament je probio sve rokove iz zakona koji su sami usvojili pa delegati i poslanici SNSD-a, SDP-a, SDA, HDZ BiH i HSP-a, kao njeni tek imenovani članovi, još nisu počeli raditi.
Parlamentarci se ponašaju kao da je nevladin sektor usvojio novo zakonsko rješenje pa, glumeći nevinost i naivnost, poručuju kako se ovim kašnjenjem šalje loša poruka građanima koji bi, eto, mogli pomisliti da se političari zapravo boje provjeravati tko je od njih proračun stavio u službu privatno-stranačkih potreba. Ne boje se, naravno, nego samo čekaju okončanje procedure i zakazivanje konstitutivne sjednica Komisije za odlučivanje o sukobu interesa. A kada se članovi ove komisije, vladajući i oporbeni parlamentarci, sve podržani rukovodstvom Agencije za spječavanje korupcije BiH, zahuktaju u svom radu, ima da poslovnik usvoje do ljetne pauze. Po povratku s odmora, čim bude dopuštao kalendar stranačkih predizbornih aktivnosti diljem BiH, sastaće se koji put i zavisno od postojanja kvoruma utvrditi preostale paragrafe propisa po kojima će početi raditi - malo sutra.
I bez ovog odugovlačenja s osnivanjem i početkom djelovanja novoosnovane komisije, nova rješenja u Zakonu o sukobu interesa u institucijama BiH sporna su, smiješna i nedjelotvorna koliko i, na primjer, odluka velesile Crne Gore o uveđenju sankcija tamo nekoj Rusiji. Jedina nesporna promjena je ukidanje zabrane kandidiranja za osobe za koje je utvrđeno da su prekršile zakon. Na tome su insistirale i međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava. Problematično je što su vladajući na razini BiH pod okriljem provođenja ovog međunarodnog standarda odlučili potpuno obesmisliti ostale kazne. Smanjenje do 50 posto neto plaće nova je najstroža novčana kazna za državnog ministra, parlamentarca, direktora ili njegovog savjetnika uhvaćenog kako je milijune prebacio stranačkoj firmi ili na drugi maštovitiji način zloupotrijebio javnu funkciju.
U obavljanju javnih funkcija izabrani dužnosnici, nositelji izvršnih funkcija i savjetnici smiju "svoj privatni interes staviti izad javnog interesa" Uz ovu "rigoroznu", tu je i sankcija prema kojoj prekršitelja zakona ljubazno pozivaju na podnošenje ostavke ili predlažu njegovom šefu razriješenje s dužnosti.
Najuzbudljivije od svega je sam proces odlučivanja unutar Komisije. Ovdje su politička nepristrasnost i zaštita javnog dobra zajamčeni, ali samo u članu zakona koji govori o tome. Naime, ako Komisija provjerava i navode da je njen neki član u sukobu interesa (zastupnik, izaslanik ili jedan od trojice čelnika Agencije za suzbijanje korupcije), on može nazočiti sjednici, ali ne može sudjelovati u raspravi i odlučivanju o sebi. U praksi, to bi izgledalo ovako. Ukoliko bi postojala sumnja da je član ove komisije Lazar Prodanović u sukobu interesa, on ne bi mogao odlučivati o svom slučaju, a mi bismo trebalo vjerovati kako se, njegov stranački kolega, Staša Košarac, pri glasovanju, neće voditi političko-stranačkom solidarnošću nego raspoloživim dokazima. Iako, za razliku od SNSD-a, druge stranke nemaju po dva člana u Komisiji, jednako je naivno očekivati da će vlast glasovati za kažnjavanje svojih partnera ili da će rukovoditelji Agencije za suzbijanje korupcije BiH glasati za sankcioniranje zastupnika ili delegata koji su u parlamentarnoj komisiji nadležnoj za nadzor rada ove agencije i njenog direktora i zamjenika. Vladajući će spremno reći da nepristrasnost postupka ranije nije jamčila ni Centralna izborna komisija, što jeste točno, budući da i članove CIK-a, u konačnici, imenuju političke stranke zastupljene u parlamentu, a i neki procesi vođeni protiv visokih stranačkih dužnosnika, usprkos postojanju previše dokaza, CIK nikada nije završio pa su odahnuli kada ih je državni parlament razvlastio.
I ovakav, manjkav Zakon o sukobu interesa u institucijama BiH, bolji je od bezakonja, što je slučaj s federalnim institucijama. Zakon za FBiH postoji, ali nema čak ni fiktivne institucije koja bi dužnosnike mogla podsjećati kako javne funkcije ne bi smjeli koristiti u cilju zadovoljenja prohtjeva vlastitih obitelji ili stranaka.
Zato ono što je ranije radio ministar poljoprivrede FBiH Jerko Lijanović, dajući novac iz proračuna svojim firmama i stranci, u ovoj izbornoj kampanji može raditi potpuno transparentno, jer ga nema ko kazniti ni javnom opomenom.
