Ovih dana obilježen je još jedan Dan Evrope. Obilježavaše ga, pročitah, i u BiH - iako, nije mi jasno zašto. Što, uostalom, s tom Evropom dijelimo ovdje? Isti prostor?
Točno. Iste vrijednosti? Ne bi se moglo reći. Radi li se o njima, Evropa sve manje stanuje ovdje.
I ne samo to. Sudi li se po trendovima, iznenaditi ne treba ni ako se u potpunosti iseli. Jer, domaći joj političari sve češće drže lekcije - kakva je i kakva bi, da bi na njih mogla računati, morala biti. Premijerka Republike Srpske, recimo, i najnoviji rođendan ujedinjene Evrope - umjesto da prizna vlastite, i pogreške družine kojoj pripada - iskoristi za rafalnu paljbu. Evropa, veli, previše formalizira - zapne za odluku "Sejdić-Finci", zapne za mehanizme koordinacije, i bez izvršene domaće zadaće u vezi s njima nije spremna ni koraka dalje. A ispostavljati takve zahtjeve je, k'o biva, neodgovorno zna li se "kakva je ovo država i kako teško se dolazi do sporazuma". I stoga bi, ako je po gospođi suditi, trebalo postupati potpuno suprotno - pomiriti se sa spremnošću lokalnih političara da učine bilo što, i zbog toga im još i aplaudirati.
Kako sve to nazvati? Pa, jednostavno, lekcijom, podukom primjerenom najmlađem životnom uzrastu. Ali, gospođa premijerka je, komparira ju li se s drugima, čak i uljudna. Šef njezine stranke, i prvi čovjek entiteta u kojem je ona prvi čovjek izvršne vlasti, iskazanu brigu svijeta za procese u BiH žigoše kao licemjerje. Ovih dana je, recimo, takvim ocijenio odnos prema pitanju prebivališta. Licemjerna je Delegacija EU u BiH, licemjerna je Ambasada SAD, licemjeran je Ured visokoga predstavnika, licemjerni su, da skratim, svi koji kritički gledaju na ono što on čini. A sve to će, poruči im prije koji dan, u budućnosti činiti i još nedvosmislenije - u slučaju, dakako, da ga na bilo kakav način, koristeći Ustavni sud ili nešto slično, u njegovim naumima pokušaju sprečavati.
Nisu, međutim, razlog vlastitom mi europesimizmu bh. prostora samo javni istupi, i dijeljenje lekcija svemu i svakomu od strane vodećih dužnosnika manjeg entiteta. Razloga je, naprotiv, puna Bosna i Hercegovina - i moguće ih je pronaći u svakom u Boga danu. Nedavno, primjerice, naletjeh na razgovor s direktorom federalne policije. I iskreno, strah me onog što pročitah. Na čovjeka se, ako dobro razumjeh, svakodnevno atakira, pokušava ga se smijeniti i dovesti druge. I sve to zbog činjenice da nastoji raditi posao za koji je plaćen - i da bi neke od istraga, koje provodi organ na čijem je čelu, mogle rezultirati procesuiranjem, pa i hapšenjem utjecajnih osoba iz bosanskohercegovačkog javnog života.
Nije, međutim, najveći problem što bi ga se riješiti htjele te takozvane "velike ribe". Problem je što im u toj vrsti nauma pomaže i dio ljudi instaliranih u organu kojim prvi policajac Federacije kormilari - dakle dio policajaca i policijskih službenika koji bi, po definiciji, morali biti u službi pravne države, a ne moćnih pojedinaca i kriminogeno-političkih skupina. Ali, sudi li se temeljem javne ispovijesti njihova šefa, oni se ponašaju baš tako, dakle suprotno svome poslanju - a nema se efikasnih instrumenata i da ih se zbog toga zaustavi.
Pretpostavimo, na koncu, da takvi instrumenti i postoje. Kako, međutim, parirati činjenici da su instrumentalizirane i čitave institucije koje bi morale biti u funkciji borbe protiv kriminala i korupcije - među njima, ako ispravno razumjeh prvog policajca Federacije, čak i SIPA. Koja je, veli on, definitivno izišla i izvan svojih nadležnosti - organ je, drugim riječima, političkih moćnika a ne države.
Takvi javni istupi bi, u nekom drugom ambijentu, morali barem privremeno na sebe skrenuti pozornost zajednice - i barem privremeno zakočiti bahate političare. A ovdje - nitko ni da se po glavi počeše. U prilog tome, uostalom, svjedoči i još jedan detalj. Prije koji dan do ušiju mi dođe priča o "napucanom teferiču" u glavnom gradu - na kojem, ako je priča istinita, nema čega i s koje razine vlasti i politike nije bilo. Sve važniji od važnijega. A priča se odnosi na ono što nas svakodnevno muči - na kriminal. U istom tjednu je, ako dobro razumjeh, održana izvanredna sjednica jedne od entitetskih vlada. A na dnevnom redu joj bijaše samo jedna točka. Na prvi pogled, ništa sporno - jedna točka i mirna Bosna. Problem je, međutim, što se ne radi o točci koja izvanrednost zasjedanja takvog tijela i zaslužuje.
Na dnevnom redu, prenesoše mi, vlada je imala dodjelu sredstava poticaja za zapošljavanje jednoj - ponavljam, samo jednoj - usput, privatnoj tvrtci. Istina, nije se radilo o beznačajnoj lovi. U pitanju su, naprotiv, milioni. Kako tu činjenicu, ako je informacija koju dobih točna, progutati? Zašto, hoću reći, izvanredna sjednica čak i entitetske vlade zbog dodjele sredstava poticaja samo jednoj privatnoj tvrtci? I zar je to tako važno da se nije moglo sačekati redovito zasjedanje - koje bi se, tako i tako, održalo u slijedećih pet ili deset dana?
Ta vrsta pitanja, da ne duljim, tjera na razmišljanje, među inim i o motivima zbog kojih se postupilo baš na takav način. Doista, zbog čega je to učinjeno? Informacija, recimo, koju dobih - iako, ne znam koliko je i pouzdana - je i više nego morbidna. Navodno, vlasniku firme su sredstva u dodijeljenom iznosu bila hitno potrebna kako bi zatvorio neke dubioze u vlastitom poslovanju. A do njih je, podnoseći program o tobožnjem zapošljavanju novih sedamdesetak radnika, mogao doći zahvaljujući lobiranju jednog od članova entitetske vlade - i to jednog od najutjecajnijih. Da bi, međutim, operacija izvlačenja love iz državne blagajne bila i izvedena, vlasnik firme je morao udovoljiti prethodno postavljenom uvjetu utjecajnog gospodina. A uvjet se svodi na šprancu - da bi ja potpisao nalog o prijenosu sredstava na račun tvoje firme, prethodno si mi obvezan trećinu odobrenih sredstava iz ruke u ruku dostaviti u kešu. Sastanak, i trampa, dogovoreni su u danu kada tu priču i sam slušam. Pitam informatora, jer mi ime sporne firme nije spreman reći - ostalo je pri tome da joj je vlasnik neki "moj", pa što god to značilo - zašto to, on ili netko drugi iz društva s uglednoga sijela, ne prijave policiji Jer, to je jedini način da se političke lopine, koje su zauzele poluge vlasti, otpreme tamo gdje im i jeste mjesto - u zatvor.
Umjesto odgovora dobih slijeganje ramenima. Sve dok je, međutim, tako, teško da pomoći može i sve ostalo. A tako, očito, još uvijek jeste. Pogledajte, uostalom, i najnoviji pokušaj zajedničkog prosvjedovanja gradskih i županijskih foruma građana pred federalnim parlamentom. Od silnih foruma i forumaša, u kojima su mnogi bili skloni vidjeti i klicu nezaustavljivih društvenih promjena, bukvalno ništa - dvjesto-tristo ljudi iz čitave Federacije. A to, ruku na srce, nema potencijal da društvene moćnike omete ni u ispijanju podnevne kavice - kamo li da ih natjera na povlačenje.
Ako je, dakle, tako, a jeste, ne treba čuditi da i iz svijeta svakodnevno dobivamo istu vrstu šamara. Dok, primjerice, ovaj tekst nastaje, u prilici sam pročitati još jednu packu, ovaj put ugledne njemačke europarlamentarke. Čelnicima BiH, veli Doris Pack, Evropska unija i nije prirasla srcu. Razlog - u slučaju integriranja u nju bi se morali odreći mnogih privilegija dobivenih visokom korupcijom. I zato oni, kako bi obranili osobne interese, radije manipuliraju ljudima nego da se usmjere na rad za budućnost svoje zemlje.
Slažem se, gospođa Pack je apsolutno u pravu. Ali, kakve fajde od toga. Jer, bosanskohercegovački čelnici na svojim pozicijama nisu zahvaljujući isključivo svojoj - i mimo volje vlastita naroda. I ne samo to. Svoje današnje pozicije će zadržati, ili neke njima slične prigrabiti i nakon slijedećih izbora. Nije, hoću reći, do njih - do privilegiranih, bahatih, osiljenih čelnika. Potpuno suprotno, do naroda je - do građana koji im, usprkos svemu tome, legitimitet uporno, i svaki put nanovo, daju. A sve dok je tako, šansa da se Evropa ovdje ponovo naseli ravna je znanstvenoj fantastici. Ostaje nam, dakle, izbor između dviju mogućnosti - da stvari mijenjamo ili da i dalje "guslamo" onu Balaševićevu "Putuj Evropo i ne misli na nas". Ovo drugo bi, kako stvari stoje, još uvijek, i to ne tako kratko vrijeme, moglo biti značajno realniji scenarij.
