Čovićev reketaško-batinaško-fašistoidni odred, sve su prilike, što se odnosa prema meni tiče, nema nakanu posustati. Prvo me htjedoše napraviti kriminalcem, potom me - budući da su izgubili strpljenje - pokušaše ušutjeti pendrecima, a sada, pročitah, prave konstrukciju o meni kao seksualnom manijaku koji ne preza ni od ucjena svojih studentica.
Bože dragi, što je sljedeće - jer ta bagra, izgleda, nakon što se uredno Bogu "pomoli", i nakon što sa svojim političkim šefovima ispije jutarnju kavu, ne preza ni od čega. S idejama, istina - a i zaštitom u slučaju da sve ne pođe po planu - pripomognu i šefovi sami. Jer, Bože moj, dio su oni iste družine - različiti su samo zadaci koje svatko od njih pojedinačno izvršava.
Sve to, istina - barem radi li se o meni - i nema bogzna kakvih učinaka. Jer, kako kriminalcem napraviti nekoga ako za to nemate ni najsitnijih natruha - a u mojem slučaju to im je nesavladiv problem. Kako, potom, za seksualne ucjene optužiti čovjeka koji studente doživljava kao vlastitu djecu - i s njima komunicira kao s najrođenijima. Likvidirati ga se, istina, može. Ali, ako to nisi učinio od prve, naknadno i to postaje problem. Jer, iz već doživljenog iskustva i gluplji izvuku pouke.
Ako je, pak, nakana bila samo ušutjeti me - valjda je sada jasno da je to ćorav posao. I ne samo to. I više mi je, naime, nego jasno da se ne mogu pouzdati u pravnu državu - jer ona ovdje ne stanuje. Ali, institucije pravosuđa mogu natjerati - a znam i kako - da javnosti omogući uvid u zločinačku hobotnicu, koja stoji iza pendrekaškog nasrtaja kojemu nedavno na vlastitom radnom mjestu bijah izložen.
Solidarnost
Mogao bih, naravno, ovu priču nastaviti do u nedogled. Ali, neću. Ne želim čitatelje zamarati mojim vlastitim mukama. Moje su, i s njima ću se, kako znam i umijem, i nositi. Ustupljeni mi prostor, potpuno suprotno, želim iskoristiti za progovoriti o drugom fenomenu - međusobnoj solidarnosti ljudi na prostoru nekad zajedničke države. Solidariziranje i osudu divljaštva sam, uostalom, osjetio i osobno - poruke osude, gnjeva, ali i ohrabrenja da izdržim su se, što bi nekad rekli, slijevale od Vardara pa do Triglava.
Netko će reći, to je pojedinačan slučaj. I ne može se temeljem njega govoriti o solidarnosti ljudi jednih prema drugima - na prostoru bivše zajedničke države posebice. Ona, naprotiv, tamo nikada nije ni postojala - i uvijek su je komunisti fabricirali. Ne, ne, dragi moji. Da solidarnost i spremnost na međusobnu pomoć nekoć, u bivšoj državi, nije bila isfabricirana, ali i da, usprkos silovanjima kojima je siroti svijet desetljećima izložen, ona još uvijek postoji, svjedoče i dva detalja iz vremena današnjega.
Jedan se tiče razornih poplava koje zahvatiše BiH, Hrvatsku i Srbiju. Ovdje smo, istina, bili svjedoci pokušaja kapitaliziranja i najekstremnijih prirodnih situacija. Prisjetimo se, primjerice, idiotskih reakcija vrha RS-a - predsjednika ovog entiteta prije svega - kako čak i prirodna katastrofa svjedoči o neodrživosti BiH kao države. Prisjetimo se, potom, spekulacija kako je provala nasipa na nekim dijelovima Save prethodno isplanirana - i sve to kako bi se smanjila žestina vodnog vala u mjestima izvan BiH. Prisjetimo se, na koncu, natezanja o raspodjeli dobivenih sredstava za saniranje poplavom izazvanih šteta. Vlastodršcima je važno koliko će koji entitet dobiti iz prispjele novčane mase - kao da se radi o različitim državama, a ne o devastiranim prostorima jedne te iste. I kao svi ti prostori ne zaslužuju istu brigu čitave države.
Ali, to je samo jedan, i to ružniji dio ove priče. Druga strana proživljene prirodne katastrofe je puno optimističnija - i u vezi je s iskazanom solidarnošću ljudi koji su stoljećima bili, a i danas su, jedni na druge također upućeni. Takvih je situacija zabilježeno do mile volje - o njima sam, uostalom, i sam pisao. Ono, pak, što je učinio jedan od najboljih svjetskih tenisača može poslužiti kao zajednički nazivnik svima ostalima.
Svoju pobjedu na rimskom turniru, naime, Đoković je posvetio poplavama u Srbiji i BiH - a i 700.000 eura osvojene nagrade. Pri tome, čovjek nije dijelio BiH na entitete, na Srbe i ostale - nije činio ono što svakodnevno rade idioti od bh. političara. Uradio je, naprotiv, ono što bi uradilo svako normalno Božje stvorenje - a takvih je, pokazalo se, puno više no što smo, nakon svih prohujalih godina, skloni bili i pomisliti - da je ruku prijateljstva ispružio prema svima.
Svjetsko prvenstvo
Drugi je detalj, barem ga tako sam doživjeh, još karakterističniji. U pitanju je aktualno Svjetsko prvenstvo u nogometu na kojem, zna se, sudjeluju i dvije reprezentacije s prostora bivše zajedničke države. U vezi s tim su, iz perspektive onoga što želim podcrtati, važna dva ružna detalja. Jedan se tiče megalomanskih ambicija - kako su i jedna i druga, i BiH i Hrvatska, sam vrh svjetskog nogometa, i kako je njihov plasman u drugi krug natjecanja, pa i više od toga, najlogičnije što se može očekivati. A onda, kada se to ipak ne dogodi, drvlje i kamenje se baca na sve i svakoga. Krivi su izbornici, krivi su suci, svjetskim nogometom vlada mafija i tu za male nema mjesta, tko zna što još sve ne.
Nitko da čitavu stvar sagleda i iz perspektive objektivnog. A objektivno je da ni BiH ni Hrvatska nemaju stanovnika koliko, recimo, Italija, Engleska, Španjolska, profesionalnih nogometaša - i opet, iako su odreda višestruki svjetski prvaci, nakon prvog kruga odoše kući. Zna li se to, traženje samog Olimpa je doista preambiciozno. Jer, na razini povijesnoga je već i činjenica da se tako male zemlje uopće uspiju plasirati na najveću svjetsku smotru nogometa - da ne govorim o tome da im je tamo pripalo devetnaesto, odnosno dvadeseto mjesto u konačnom poretku.
Ružno je, istina, bilo i divljanje kod kuće - koje, usput, s nogometom nema ama baš nikakve veze. Paljene su državne zastave - u, recimo, Mostaru, Kiseljaku, Livnu. Pjevane su, potom, pjesme uvredljiva sadržaja - prisjetimo se čitlučke, iako joj sa sadržajem ne želim izlaziti i u javnost, nakon utakmice Hrvatske i Kameruna. Navijalo se za ekipe koje igraju protiv reprezentacije "onih drugih", i to ne zbog istinskoga osjećaja nego zbog činjenice da se time "onima drugima" želi poslati poruka - prisjetimo se, među inim, utakmice Hrvatske i Kameruna i mostarskog navijačkog svrstavanja po nacionalnoj osnovi.
Svjetsko prvenstvo je, hoću reći, još jednom pokazalo ružniju stranu naše vlastite stvarnosti. I nju su određeni mediji i novinari, oni isti koji to čine već godinama, eksploatirali kako bi dokazivali tezu o BiH kao neprirodnoj i neodrživoj zajednici. Ali, bilo je i onog što čovjeku tjera suze na oči - suze radosnice, suze optimizma i nade da bi sve ovo u budućnosti ipak moglo biti drukčije.
Svakoga je normalnoga, primjerice, u srce moralo dirnuti s kolikom je strašću HRT-ov sportski novinar navijački pratio utakmice BiH - ili, kako su se na njezinu stranu navijački otvoreno svrstavale ikone hrvatskoga nogometa, Vlaović i Štimac. Za oko mi je, potom, zapeo i jedan Facebook profil nakon utakmice BiH i Argentine. Ljudi, piše jedan Beograđanin:
"Ne mogu opisati koliko mi je drago da sjedim usred Beograda i da cio kafić navija za BiH, da se nije čula niti jedna ružna riječ već samo potpora za naše susjede. To pokazuje, i ja vjerujem u bolje sutra, a ti BiH samo ostavi srce na terenu - cijela Srbija je uz tebe!!! A ako Bog da i da osvojite nešto, e onda ja uzimam kartu i dolazim proslaviti s vama." Duh zajedništva je, kao nikad do sada, zabilježen i kod najvećeg dijela bh. političke klase. I za BiH i za Hrvatsku su, ako je temeljem njihovih izjava suditi, navijali gotovo pa svi - lider HDZ-a je tamo, na licu mjesta, bez obzira o čijem je trošku i otišao, oblačio dres čas jedne, čas druge reprezentacije.
Bože dragi, što bi se tek dogodilo ako bi Svjetsko prvenstvo potrajalo godinu dana - i ako bi u njemu BiH i Hrvatska ostale do kraja? Bi li se, recimo, duh zajedništva u tom vremenu uspio i nametnuti kao novi sustav vrijednosti - i bi li definitivno potisnuo onaj koji nam cijenu ispostavlja već četvrt stoljeća? Nemam odgovora - ali sve mi se čini da to i nije nešto što se može krstiti utopijskom konstrukcijom. Naprotiv.
