Nova, trinaesta knjiga novinara i publicista Džemala Raljevića pod nazivom "Salon šipaka", objavljena u nakladi Grafičar promet iz Sarajeva, predstavljena je u utorak navečer u mostarskom Centru za kulturu.
Zašto baš šipci?, pitamo autora.
"Mislim da oni kao čuvena mediteranska kultura ovoga kraja zaslužuju mnogo veći rejting nego što ga imaju ovdje. Kad odemo u inozemstvo, vidimo koliko koštaju. Šipci su prvorazredne kvalitete, a njihovu su vrijednost i značaj drugi prepoznali prije nego mi. Na primjer, u Skandinaviji već ih prerađuju i u kozmetičke svrhe itd. Ukratko rečeno: ova je knjiga moj doprinos brendiranju te mediteranske kulture, da dobiju svoj pravi status, a ima masa činjenica koje govore u korist i potrebu da se šipak još više afirmira - kao banka vitamina, za sokove, kozmetiku… Ja sam knjigu temeljio na argumentima i knjiga je ustvari humorizirani životopis ili biografija šipka glavaša temeljena na argumentima jer su neki znanstvenici na temu šipka i doktorirali", kaže nam autor.
U knjizi je ispisana povijest šipka, uz anegdote o šipku - autor je o njemu pisao o osobi, ljudskom biću. Jedna od anegdota/crtica o šipku je: Puna škola učenika, a nigdje vrata.
Neiskorišteni brend
Šipak može narasti i veličine ljudske glave, kaže Raljević.
"Ja sam upravo jedan poklonio mom izdavaču i težak je točno jedan kilogram", kaže ovaj novinar, koji je desetljećima radio u privrednim novinama, a ovu je knjigu objavio dvojezično - na našem i engleskom jeziku, tako da je ona i u funkciji turističke ponude. Jer, kaže autor, šipak nije samo inspiracija slikarima, nego ima i ekonomsku vrijednost.
O njegovoj knjizi na promociji u Mostaru govorili su povjesničarka umjetnosti Inga Dragoje Mikulić, koja je i recenzentica knjige, odvjetnik i književnik Josip Muselimović i novinar i publicist Šemsudin Zlatko Serdarević.
Da je Raljevićeva namjera i tema dobra, vidjelo se i na promociji, gdje su posjetitelji, čekajući da službeni dio promocije počne, najviše pričali upravo o šipcima.
Inga Dragoje Mikulić godinama, kaže, čita i sluša Raljevića, s osmjehom na licu, i nekom vrstom zavisti na sposobnosti da se male stvari svakodnevnog života uzdignu, potvrde i dovedu do suštine, da život bude zbroj osviještenih trenutaka, a ne trivijalna slika prolaznosti.
"Često žalimo za prošlošću, strukturom vrijednosti koju smo cijenili, tako da Đemini humoristični napisi izgledaju kao potreba sakupljanja ostataka našeg rasutoga duha - zrna su se našeg šipka,da ne kažem 'granate' davno rasula, pa živimo 'figu', ili po domaće šipak. Svjestan je Đemo te naše svakodnevne fige-šipka, ali je kao u svakom humoru 'baca iza sebe', odmiče od stvarnog, prepliće u igru, zagonetku, jezičnu bravuru", kazala je Dragoje Mikulić, i naglasila:
"Kao čovjek koji godinama prati privredu i poznaje zakonitosti tog posla, treba reći da iza ovih humoreski stoji izgrađen stav čovjeka koji zna o čemu govori, tj. da šipak kao tema nije samo izvor za mnogobrojne akrobacije duhovitog, već i profitabilna poljoprivredna kultura o kojoj bi ovaj naš kraj trebao pokušati povesti računa i u ekonomskom smislu."
Daje mnogo
Muselimović kaže da je knjiga zanimljiva "jer govori o kulturi koja ne traži ništa, a daje sve".
"Daje mnogo. Govori o jednoj mediteranskoj kulturi, čija je povijest stara nekoliko tisuća godina, koja nažalost nije brendirana na ovim prostorima iako izvanredno dobro uspijeva i u funkciji je svega i svačega - od prehrane do liječenje, ugođaja i užitka…", kaže Muselimović, koji je na promociji govorio o šipku u funkciji komunikacije - kada znači jedno, kada drugo.
Zlatko Serdarević kaže kako je Raljević ovim, kao i svim prethodnim izdanjima, ne samo da je osigurao trajno sjećanje na protagoniste, nego je istovremeno uspio održati kontinuitet bilježenja ekskluzivnog humornog izraza i dati mu osobnu aromu i boju, čineći ga sočnijim i svježijim.
"Raljevićevo pero nudi svojevrstan životni eliksir podjednako koristan i nama i njemu kao generirirajući čimbenik akcionosti kojim se promovira u sljedbenike čuvene mostarske škole i liskaluka", kaže Serdarević.
Ilustracije u knjizi potpisuju Đoko Ninković i Srđan Ninković, a prijevod na engleski jezik Zlatan Buljko.
