Nakon listopadskih izborima u Bosni i Hercegovini je započeo spori proces konstituiranja vlasti na raznim razinama države. Vijeće ministara odnosno vladu BiH pokušavaju sastaviti SDA, SDS i HDZ te pripadajuće im koalicije, što bi, koliko god ironično bilo, bio dobar razvoj događaja za budućnost Bosne i Hercegovine.
Koliko je stanje u Bosni i Hercegovini naopako, najbolje svjedoči činjenica da se ovih dana za uspostavljanje vlasti na državnoj razini dogovaraju stranke SDA, HDZ i SDS, odnosno pripadajuće im koalicije, a javnost potajno navija da će se uspjeti dogovoriti. SDA, HDZ i SDS su u BiH 2014. dio skupine umjerenijih i na kompromis spremnih političkih aktera u ovoj disfunkcionalnoj državi. Dakle, stranke koje su pobijedile na prvim demokratskim izborima početkom devedesetih - da ponovimo još jednom: SAD, HDZ i SDS! - nakon čega je država ubrzo pala u krvav višegodišnji rat, danas su garanti kakve-takve političke stabilnosti i napretka u BiH, što, naravno, nije teško kada su na drugoj strani ljudi poput Milorada Dodika i Zlatka Lagumdžije.
Da, zvuči nevjerojatno, ali stranka koju je osnovao Radovan Karadžić bolja je za BiH kao dio državne vlasti nego druga opcija iz Republike Srpske, a takvi povijesni apsurdi obilježavaju brojne sfere života u današnjoj Bosni i Hercegovini.
Iako stanje u BiH nije bilo jednostavno ni nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma 1995., prvih deset godina od kraja rata prošlo je u određenom napretku i obnovi, a iz današnje perspektive se može govoriti čak i optimizmu, ali je zato sljedećih deset godina izgubljeno u paralizi. Može se točno identificirati trenutak kada je BiH prestala minimalno funkcionirati kao država, a to je propast prijedloga ustavnih promjena 2006., za koju je bio prvenstveno odgovoran Haris Silajdžić i njegova, ironičnog li naziva, Stranka za BiH. Ratni ministar vanjskih poslova tada je svojim spletkama i agitacijom rušio ustavne promjene kako bi se katapultirao u državno predsjedništvo na nadolazećim izborima, što mu je i uspjelo, usput stvorivši Dodika kakvog danas poznajemo, kao beskrupuloznog i bezobraznog kabadahiju koji poriče genocid u Srebrenici i proglašava Republiku Srpsku svetinjom.
Da bi se doista moglo shvatiti aktualnu situaciju u BiH, potrebno je, nakon što se ekstenzivno pisalo o minusima, promašajima i zločinima srpske i hrvatske politike, razumjeti koji su to promašaji bošnjačke politike doveli do paralize i propadanja Bosne i Hercegovine u proteklih desetak godina. S obzirom na to da su Bošnjaci neupitno najveće žrtve rata 1992. - 1995., s pravom su neko vrijeme u poraću imali povlaštenu poziciju u odnosu na međunarodnu zajednicu, ali prošlo je 20 godina od rata i BiH više nikome nije na radaru.
O tome koliko je vječna bosanska kriza važna u svjetskoj politici, svjedoči činjenica da u Sarajevu već mjesecima nema američkog ambasadora, nego diplomatske zadatke obavlja otpravnik poslova. EU pak stalno poručuje domaćim političarima da se dogovore, na što ovi reagiraju s nevjericom i pitaju se kako to da nema velike međunarodne delegacije, ministara i predsjednika, generala i novinara, da ih odvedu na neku fensi lokaciju i natjeraju na dogovor. Jer nikoga nije briga za BiH, što je dobra prilika da njezini građani i narodi pokažu koliko je njima stalo da ovakva BiH bude barem minimalno funkcionalna država, u kojoj bebe neće umirati jer ne mogu dobiti putovnicu.
Stoga je ključno da se bošnjačka politika u nadolazećem mandatu koncentrira na uspostavljanje funkcionalne državne tehnologije BiH, a ne da se opet tri strane međusobno blokiraju nacionalnim interesima. Svaki put kada se iz Sarajeva pozivalo na ukidanje Republike Srpske, samo je se osnaživalo, a konkretan rezultat takve politike - koju je predvodio Silajdžić maskirajući bošnjački nacionalizam u građansku priču - nakon 20 godina jedna je velika nula. RS i dalje postoji i neće uskoro nestati, dapače ona je postala stabilniji dio BiH, s obzirom na institucionalno isključivanje Hrvata u Federaciji BiH i političku blokadu koju je izazvalo.
