Prezreni: Dobar dan, cijenjeno poduzeće JP Parkovi d.o.o. Ljubuški, ovdje Fiat Punto Č90-Ž-Đ20, možete li mi pomoći u vezi plaćanja kazne za parking?
(Ne)službenica produžeća: Vaše ime molim?
Prezreni: Ime? Šalite se? Pa Č90-Ž-Đ20 - raskajani prekršajnik. Ime, vozač, osoba - manje bitno, tako sam barem upućen u rad Vašeg poduzeća? Recite mi, molim Vas, dokle je stigla borba u hijerarhiji zaposlenih i tko je nadležni za ovakva pitanja? Imao bih pritužbu vezano za kažnjavanje parkiranja u ulici Kralja Zvonimira.
(Ne)službenica produžeća: Kakvo pitanje imate vezano za kaznu?
Prezreni: Pa... tražim milost. Da izbjegnem plaćanje kazne...
(Ne)službenica predužeća: Kakvu milost? Jednako se moramo ophoditi prema Vama kao i prema svim drugim korisnicima naših usluga, kaznu morate platiti jer sam uvjerena u savjestan rad naših službenika koji su Vam je sigurno uručili jer ste prekršili zakon.
Prezreni: Ali ja moram moliti za milost. Naime, evo dok pričam s Vama gledam u svoje rasječeno koljeno. Upravo u trenutku kad sam htio dohvatiti dugme na aparatu za parking koji mi je već bio zaželio 'Dobar dan', ja sam se podapeo o jednu umjetničku instalaciju u toj divnoj ulici Kralja Zvonimira, jer sam inače posve neupućen u umjetnost i kulturu, pa nisam ni primjetio te instalacije pored aparata za parking. Posegnuo sam da što prije pritisnem dugme da moj automobil ne bi počeo vrištati za mnom što ga ostavljam neobilježena i u kazni, a i parking aparat mi je mahao i pištao: "Nećeš valjda tek tako neprimjetno proći pored mene?". Međutim, eto, u najboljoj namjeri da ušutkam oboje i svoj neobilježeni automobil i nepritisnuti aparat ja sam raskrvario koljeno na umjetničkoj instalaciji, koji su brižni umjetnici postavili u ulicu Kralja Zvonimira u Ljubuškom. Mislio sam da je to samo tek jedna od stotinu rupa ili drugih instalacija koje ne podilaze mnogo svakodnevnom prolasku prolaznika u toj ulici. Ali sam se prevario, rekoše mi da to tako treba biti i da je to umjetnost. Nisam znao.
(Ne)službenica produžeća: Gospodine, ja Vas razumijem. Ali morate nešto znati. Nikakve instalacije ovdje nisu bitne. Pa zar Vi ne znate pravilo naše kompanije? Što ste uostalom radili u toj ulici, ako niste namjeravali parkirati?
Gramatika je ovom poduzeću velik izazov (dok su pitanja oko hijerarhije u poduzeću uvijek goruća
Prezreni: Gospođo, naravno da znam, ponavljam ga čim sjedam ujutro za volan, čak i prije nego popijem kavu: "Svaka ulica je dobra ulica, dokle god se može obilježiti parking mjesto." U toj ulici mi je namjera bila privremeno parkirati, samo kratko vrijeme, nadajući se da su se redovi u bankama dolaskom informatičkih sustava barem za centimetar pomjerili od 1950. Vidite gospođo, i u tom sam se prevario, baš kao i u vezi one umjetničke instalacije. Na povratku iz banke gdje sam se zadržao mnogo duže nego sam planirao, dogodila se ta nezgoda s koljenom kad sam htio kupiti dnevnu kartu, dnevnu - da budem siguran da neću biti kažnjen. Ali užas! Dok sam se na podu pridržavao za krvavo koljeno, bacio sam pogled na vjetrobransko staklo svog Fiata Punta i vidio zakačenu kaznu! Bilo je kasno. Sve što sam mogao je zovnuti Hitnu pomoć da mi saniraju ozljedu i nadati se Vašem milosrđu.
(Ne)službenica produžeća: Gospodine, mogla bih Vam reći da ću razgovarati s nadređenima, ali su mi oni izričito dolaskom na funkciju zabranili milost i prema kome. Pa sam primorana odbiti Vas u Vašoj molbi.
Prezreni: Oh gospođo. Hvala Vam na vremenu i trudu. Posebno na ljubaznosti. Kad bi barem to bio jedini put. Mnogo puta se u toj ulici podapnem kad izlazim iz svog Fiata, ili ulazim u njega. Kako sam navikao na te umjetničke instalacije na nogostupu i kolniku izbjegavam voziti druge ljude sa sobom, kako ne bi došli u iskušenje izaći i prošetati. Ne shvaćaju ni oni umjetnost, znate. No dobro, sve što mi sad preostaje je kulturno se obrazovati, malo duže prošetati do banke, i uredno platiti svoju kaznu - jer sam savjestan građanin, baš kao i vaši službenici!
Apstraktna umjetnost u ulici Kralja Zvonimira
