Prije 560 godina vojvoda Stipan Vukčić Kosača uzeo je titulu herceg. Tako se rodilo ime Hercegovine. Početkom godine činilo se da će barem povjesničari obilježiti tu obljetnice.
Piše: Radoslav Dodig
Hrvatski intelektualni zbor BiH (HIZ BiH) organizirao je 18. siječnja 2008. u Mostaru okrugli stol na temu "560 godina imena Hercegovine" u Hrvatskom domu koji nosi njegovo ime. Jesen je duboko prekrila skroman pokušaj mostarskoga HIZ-a, a hercegovački povjesničari, etnolozi, književnici i intelektualci kao da su se zabavili izborima i krizom na globalnom planu. Tko se hercega Stipana sjeća još?
Gospodar humski i primorski
Petnaesto stoljeće bilo je više nego burno u hercegovačkoj povijesti. Obilježio ga je i svoj mu pečat utisnuo najmoćniji i najveći Hercegovac u srednjem vijeku Stipan Vukčić Kosača (1405-1466). Dubrovčani su 17. listopada 1448. čestitali Stipanu Vukčiću Kosači na novoj tituli hercega. Postoje različita mišljenja o tome tko je vojvodi Stipanu mogao dati titulu herceg: rimski papa, njemački car ili turski sultan. Samo su oni mogli dijeliti vladarske naslove. Čini se, ipak, da je on, po ugledu na Hrvoja Vukčića Hrvatinića, titulu herceg (od njemačkoga herzog, vojskovođa, vojvoda) sam sebi uzurpirao.
Herceg Stipan Vukčić Kosača i dalje je zagonetan i intrigantan lik. Ne postoje suvremeni opisi njegova života, pa su ga mnogi istraživači ocjenjivali iz svojega političkoga i pragmatičnoga gledišta. Dubrovački poklisari u kontaktima s hercegom puni su hvale, ističući njegovu razboritost i mudrost. S druge strane u Dubrovačkom arhivu mogu se pronaći ocjene kako je herceg lukav, prevrtljiv i vjeroloman. Kroničar Jakov Lukarević zapisao je za hercega "Sav je bio predan bijesu, vinu, življenju s robinjama i bludnicama". Mađarski povjesničar L. Thaloczy u njemu vidio je "balkanskoga Machiavellija". Ipak, većina se danas slaže kako je herceg Stipan Vukčić bio vješt političar, dobar strateg i diplomat.
Herceg Stipan Vukčić bio je često na ratnoj nozi s Dubrovčanima. Oni su 1452. iskoristili neslogu u hercegovoj obitelji, kada je on sinu Vladislavu jednostavno oteo mladu konkubinu Elizabetu, podrijetlom iz Siene, te u koaliciji s hercegovim sinom udarili s vojskom na njegove gradove. Ali kad je Stipan u protunapadu došao do zidina grada Dubrovnika, oni su smislili kako suzbiti pogibelj. Kako je herceg bio dubrovački građanin i plemić, te kao takav nije smio navaliti oružanom rukom na svoj grad, proglase ga odmetnikom i izdajnikom, raspisavši ucjenu na njegovu glavu u vrijednosti petnaest tisuća dukata, mirovinu, kuću u gradu i prijam u gradsko plemstvo. Kada je Stipan čuo za to, znajući da ima odveć neprijatelja, odustane od daljnje opsade. Na vrhuncu svoje vlasti herceg je gospodario krajevima od Boke do Olova i od Morače do Omiša. Stara Hercegovina (ili Velika Hercegovina) bila je gotovo dvostruko veća od današnje Hercegovine. U svibnju 1466., kada je osjetio da mu se približava smrtna ura, zovnuo je svjedoke i napravio testament. Po kršćanskom običaju ostavio je legat od deset tisuća dukata za spas svoje duše, kao i značajnu svotu dukata sinovima i ženi Ceciliji.
Hrvati u Hercegovini, od političara do povjesničara, zaboravili su hercega Stipana i njegovo djelo. Stoga će im i 560. obljetnica hercegove titule, po kojoj je Hercegovina dobila ime, proteći nezapaženo. Sa srpske strane puno je više naslova i veličanja hercegova lika i djela. Zadnje dvije knjige djelo su Novaka Mandića Stude "Srpske porodice Vojvodstva Svetog Save" i "Osnivači Hercegovine". U lapidariju Društva prijatelja dubrovačke starine u Dubrovniku već dulje vremena nalazi se kameni pucal (krunište) jednoga bunara. Na njemu su uklesana četiri identična hercegova grba. Zacijelo se radi o pucalu s bunara iz kuće hercega Stjepana Vukčića u Dubrovniku. Nagriza ga zub vremena, naziru se pukotine u njemu i jednostavno vapi za zaštitom. Hoće li propasti i zadnja uspomena na hercega Stjepana u kamenu kada propada ona na papiru?
