Nedavno su se ponovno bacale cipele na jednog državnika. Naime, u Cambridgeu je leteći objekt u obliku cipele uzeo pravac prema kineskom šefu Vlade Wen Jiabaou dok je tamo držao predavanje.
Kao i kod u međuvremenu klasičnog bacanja cipele na Georgea W. Busha, cipela nije slučajno izabran leteći objekt. Ona je u oba slučaja bila napunjena političkim pogonskim gorivom. Slikovito gledano, gotovo da nema Hrvata u Hercegovini i u Bosni, koji se ne bi svim raspoloživim cipelama bacali na Stjepana Mesića!
Naravno, Mesić ne bi ostao do grla zatrpan cipelama, jer većina Hrvata ima samo jedan par cipela na rasplaganju, pa bi bacanje rezultiralo bosim nogama.
I pored spoznaje o siromaštvu u cipelama, aktualni predsjednik Republike Hrvatske je posjetio prostor BiH a nije bio u posjetu Hrvatima. Ni Srbima. Samo Bošnjacima.
Stjepan Mesić nije posjetio RS jer mu je tamo jako škakljivo. Hrvate nije posjetio jer kod nas Stipe važi kao sve samo ne kao uzor. Zamislimo Nicolasa Sarkozya, naravno samo figurativne usporedbe radi, u posjetu Švicarskoj. I tako ode Nikola u talijanski dio Švicarske, i ovi ga nagrade činom počasnog građanina na što on baca šale na sve strane. U njemački dio Švicarske ne ide jer ne smije a u francuskom dijelu Švicarske ga drže za majmuna pa ne ide ni tamo. U najmanju ruku bi Francuzi odmah doveli u pitanje čovjeka s titulom predsjednika „la republique“!?
Ali ne i Hrvati! U RH je naime Stipin način obilaska susjednih teritorija nadasve popularan.
Istinsko lice Stjepana Mesića
Stipe je rođen na Badnji dan, 24. prosinca 1934. godine u Orahovici. Još kao student, postaje istaknuti član KPJ, te kao takav sredinom šezdesetih ulazi u Sabor SRH.
Smionost gospodina Stjepana Mesića je zadivljujuća! Dosljednost, kojom rabi situacije u kojima se nalazi, je na prvi pogled čarobno zagonetna. Kao član KPJ biva osuđen tijekom Hrvatskog proljeća na jednogodišnji zatvor. Međutim, odmah nakon zatvora postaje odvjetnik svojim mučiteljima! Tim poslom se bavi do kraja osamdesetih, kada skupa s Josipom Manolićem i Franjom Tuđmanom postaje dio pokreta HDZ. U ulozi heroja za osnivanje demokratske hrvatske države ne ostaje dugo. Iz, kako često navodi, „moralnih pobuda“, napušta pokret HDZ i osniva HND.
Iz HND-a (Hrvatski Nezavisni Demokrati) prelazi u HNS. U okviru jakih suprotnosti, razlučujući „dobro“ i „loše“, od „heroja“ HDZ-a prispjeva u „časni“ HNS. Inspiriran „moralnim razumjevanjem“, „višeslojnosti nastanka hrvatske države“, Mesić uspostavlja nova mjerila političke civilizacije u „časnom“ HNS-u, okrećući leđa „nečasnom“ HDZ-u.
Optimističan, ambiciozan i uvijek raspoložen za šalu, 1990. godine postaje zadnji predsjednik SFRJ. Imajući u vidu svoju političku budućnost, Stjepan Mesić daje 1997. i 1998. godine iskaz kao svjedok optužbe pred tribunalom u Den Haagu u procesu protiv generala Tihomira Blaškića.
Iskazom protiv Blaškića i hrvatske države u Den Haagu, Stjepan Mesić si, prema procjenama realnih političkih promatrača, stvara osnovu za nestanak sa političke scene u Hrvata, te tim činom postaje neprikladan kao uzor budućim generacijama Hrvata. Međutim, događa se nešto sasvim suprotno: Mesićevo svjedočenje protiv hrvatske države biva u hrvatskoj javnosti prezentirano kao iznimno veliki učinak!
Mesićevo svjedočenje, čiji način u demokratskim društvima biva okarakteriziran veleizdajom, hrvatski mediji prezentiraju „duhovnom obnovom“ nacije, „čistku“ sa svim „zlima“ koje počiniše Hrvati stvaranjem vlastite države.
Stjepan Mesić govori početkom devedesetih u hrvatskoj dijaspori o „pobjedi“ koju je izvojevala NDH, o „ponosu“ i „časti“ u Hrvata tijekom NDH. Krajem 2001. godine Stjepan pred izraelskim Knesetom osuđuje „tvorevinu“ NDH, govori o predodžbama nove Europe, vladavini prava, idealima slobode. Mesić u govoru pred Knesetom osuđuje Jasenovac, za kojeg je ispred dijaspore govorio da ne postoji.
Godine 2000. Stjepan Mesić postaje predsjednik Republike Hrvatske. Stjepan Mesić koristi politiku kao instrumentarijum za moć kao malo koji drugi političar.
Mesić pervertira zločine i povijest, moralne predodžbe, na bezobziran način gazi javno izrečena obećanja samo s jednim ciljem, ciljem zadržavanja moći. Mesić se stilizira u ulogu čovjeka koji djeluje iz jednostavnog moralnog poriva ili u ulogu teškog nacionaliste koji negira Jasenovac – po vlastitoj potrebi.
Neukusnu istinu, 60 godina komunističke diktature i gnusnih zločina nad Hrvatima u zemlji i inozemstvu, Stjepan Mesić predstavlja kao temelje moderne hrvatske države! Heroiziranjem komunističke diktature, Stjepan Mesić budućim generacijama Hrvata nanosi nesagledivu štetu. Mesić svjesno propušta priliku zaciviliziranom pomirbom Hrvata potomaka ustaša i potomaka partizana, stilizirajući partizane i komunistički teror nakon rata u vječne pravednike a ustaše u vječnu sramotu, jer mu takav stav trenutno politički najbolje odgovara. Međutim, Stipi nisu važne nesagledive posljedice njegova djelovanja za mir i nacionalno jedinstvo u Hrvatima, koliko vlastiti uspjeh.
Stjepan Mesić je po potrebi i u isto vrijeme: demokrat i antidemokrat, nacionalist i kozmopolit, elita i radnička klasa, komunist i hrvatski proljećar, moralist i antimoralist, hrvatski heroj i svjedok protiv države u Den Haagu.
Stjepan Mesić se arogantno odriče Hrvata iz Hercegovine i iz Bosne, direktno podržava situaciju socijalne i političke nejednakosti u kojoj se nalaze Hrvati. Svjesni situacije u kojoj se nalaze, svjesni Mesićeve drskosti i prevrtljivosti kojima je spreman provesti u djelo svoje namjere, svjesni da Mesić neće ništa učiniti za socijalnu i političku jednakost Hrvata sa ostalim nacijama jer mu to trenutno ne odgovara, Hercegovci ga mrze.
Zatrpali bi ga cipelama, napunjenim političkim pogonskim gorivom, do grla ali za to nemaju dovoljnu količinu cipela a ni Mesić ne dolazi u posjetu.
