Na općim izborima 2010. godine HDZ BiH je pred birače izašao sa sloganom "Glasujmo za Ljubuški", a stranka je uvjeravala birače sloganom "Snaga kojoj vjerujem!". Kandidati su se rasipali srceparajućim i futurističkim izjavama, koje su ulijevale nadu biračima, a umjesto prosperiteta Ljubušaci su dobili uništenu općinu. U toj cijeloj priči Nevenko Barbarić je posebna tema. Slično je nudila i oporba, ali HDZ BiH je bio toliko uvjerljiv da ju je pomeo.
Evo tko su ljudi koji su polučili izvrstan izborni rezultat i koji su doveli općinu do uništenja, a županiju do nestanka.
Od nekoliko istaknutih kandidata izdvojili smo njih četvoro: Antu Mišetića – Sovu, pravnika, koji je postao predsjednik Skupštine ZHŽ, Radu Luburića, koji je bio ministar financija, bez obzira što o financijama malo zna, Žanu Primorac, profesoricu i Miru Čuljka, velikog poljoprivrednika iz Vojnića, koji je bio eksplozivno temperamentan, da bi se potom ugasio.
Mišetić obećao sjajnu, a Luburić financijski snažnu županiju
U izbornoj kampanji Ante Mišetić - Sova je naklapao o stvaranju povoljne klime za investicije. Rezultat njegovog rada je najgora zakonodavna vlast u povijesti ZHŽ-a, koja zakone ne poštuje radeći isključivo za osobne i stranačke interese, a kako investicija nema jaz između Hercegovine i svijeta dubok je kao Kanjon smrti. Rade Luburić je kazao kako će konsolidirati županijski proračun, a on ga je naprosto uništio. Gotovo četiri godine nije plaćao doprinose, a druge malverzacije su bile također zakonsko čudo, tako da je danas deficit s dugovima javnih ustanova i poduzeća oko 100 milijuna KM. Međutim, Luburić je isto kao Mišetić ostvario osobne snove, završio je fakultet, kupio novi automobil, izgradio kuću i zbog zasluga postao federalni zastupnik Njih dvojica sigurno nisu radili za Ljubuški, glasove nisu zaslužili i nisu politička snaga kojoj se može vjerovati.
Primorac obećavala nove škole, a Ćutuk poljoprivrednu Kaliforniju
Od škola zapravo ne može biti ništa, jer mi propadamo, korupcija izjeda javnu upravu, krade se na sve strane, radi se samo za osobne interese, a zastupnica Žana Primorac to nikada nije osudila. Miro Ćutuk je politički bestseller. Toliko je obećavao da se mislilo kako bi mogao poljoprivredno eksplodirati, ali Ćutuk je izdao poljoprivrednike glasujući za manje poticaje, ostao je bez poljoprivredne ideje i duboke misli, diveći se zastupničkoj plaći i lagodnom životu četiri godine.
Ni oni nisu radili za Ljubuški, niti su bili snaga kojoj se moglo vjerovati.
Nisu oni nudili ništa osobito i neostvarivo, ali postavlja se pitanje zašto su lagali, kada se unaprijed znalo da HDZ drpa. Stranka je tako nastrojena.
Ovo je klasičan primjer političkih obmana, a Ljubušaci napokon moraju shvatiti da politiku moraju cijeniti kao rad za javno dobro.
Nakon HDZBiH slijedi i obrada ostalih stranaka.
