Nedavno čitam pitanje u jednom komentaru: Gdje je nestala ona prava Hercegovka, sa svojim vrlinama, ponosom i snagom da se nosi sa životom?
Ne mislim da su takve nestale,ali iskoristit ću ovo pitanje za jednu opasku.
Bezbroj je priča o snazi, ponosu i hrabrosti naših baka i prabaka Hercegovki.
Teško je izdvojiti jednu.
Ova mi danas opet pala na pamet.
Čula sam je kao dijete. Jednu priču o jednoj našoj ženi Hercegovki. Često je se sjetim.
Iza onog nekog rata, ostala je sama s malom djecom.
Za nju su mi ispričali kako je gradila s djecom kuću. Svaku vreću pijeska prikupljenog ispod Zavozničkog mosta na Ugrovači, donijela je na svojim leđima do nekoliko kilometara udaljene lokacije gdje je kuća građena.
Priča je bila u kontekstu snage te žene, tada.
Ni konja, ni magarica, sve na svojim leđima, djeca nejaka još...
Meni osobno bila je više kao simbol čvrstine srca tog ucviljenog, nego pleća na koja se srušio odgoj djece bez oca.
Biti jak, ne klonuti. Prihvatiti se i nemogućega da djeca vide kako se može i mora dalje. Budući da je muž položio život pod nekom nepriznatom zastavom, nije ona imala podršku nikoga. Uprla je oči u nebo, djecu i svoje ruke i odradila svoju misiju.
Mnogo je i danas takvih.
Samo, koliko im se prizna. Ne govorim o sebi, ja nisam čista Hercegovka. Nisam dostojna zvati se tim časnim imenom.
Ali, znam, vidim i mnogo puta doživim da čujem snagu srca i škrgut zubi Hercegovke.
Ako treba ići po "pijesak" na obale Dunava, Sene, Jadrana... Ako treba miješati beton lopatom, lijepiti kamen zemljom, ali graditi i čuvati dom!
Takve su rodile naše branitelje iz posljednjeg rata.
Priznate i nepriznate.
Takve su im bile supruge i rađale im djecu, držale domove na plećima i kad se ginulo pod najdražom zastavom.
Davale sve od sebe za male Hercegovce i druge.
Tada je nastala ova pjesma.
Poklanjam je svim braniteljima i braniteljicama domovine, koji, ako nekome nisu dragocjeni, jesu svojoj djeci i njihovim, tada i danas, hrabrim životnim drugovima.
Nisu nestale hrabre Hercegovke, ni Hercegovci.
Oni žive u svome potomstvu, u svojoj ponosnoj reprezentaciji.
Danas kažu, nije moderno pisati u rimi, ali ja sam ionako malo staromodna, a takva sam očito bila i 1993. godine.
Majčine rijeci
Otkucaje srca majke
slušao sam u utrobi,
osjećao već sam tada,
da su misli joj u borbi.
Slušao sam i kroz svoj plač,
dok je suzu brisala,
sretna što je jos jedanput
čedo zdravo rodila.
I još često dok odrastao sam,
šaptao je dugo meni,
riječi koje uvijek znat ću,
njen glas odlucan,tih sneni:
"Rasti dijete, jačaj, rasti...
Trebamo te svijet i ja.
Njime ti ćes dijete ići
od jednog do drugog kraja.
Ali nigdje nećes vidjet,
zemlju sličnu ovoj svojoj,
koju ti je u nasljedstvo
ostavio narod tvoj."
Pamtim još i prve riječi,
skromnog riječnika mog,
dok molili smo za mog oca,
da ga čuva dragi Bog.
Jer mnogi se očevi tad
kući nisu vratili,
na bojištu za slobodu,
život svoj su ostavili.
Strpljenje je tvoje majko
veliko ko' želja tvoja,
da ta lijepa zemlja bude
uvijek domovina moja.
Ti ne brini jer ja čujem
riječi tvoje u podsvijesti,
te znam da sam i ja slovo
knjige o nasoj povijesti.
I dozvolit necu nikom
da tu povijest kvari,
te da moja domovina
jos jedanput prokrvari.
prosinac, 1993. godine
