Pohađala sam proteklih dana neka predavanja. Neminovno je, ako se sretnete s intelektualcem, da će doći do razgovora o stanju u okruženju, svijetu i da će se zapitati i saslušati vas ako hoćete reći zašto ste napustili domovinu, dom, obitelj, prijatelje, radno mjesto, grobove i šta sve već, te stupili u kolonu migranata koji su došli u zadnje vrijeme u njihovu zemlju.
Znam kako kod nas nije uobičajeno da netko hoće slušati takve priče, jer se najčešće naši ljudi, a posebno neki tzv. intelektualci nisu htjeli zamarati razlozima napuštanja mjesta u kome ste izgradili dom i podižete djecu, otprilike pod geslom: "ne bum se ja mešal" u takve teme. Konkretno i prvo što mi pada napamet bio je komentar moga župnika prije nekih 5-6 godina na sličnu temu, temu mog odlaska za poslom, a glasio je: To je tvoj izbor.
Ja isto mislim da su migranti koji nadiru s istoka imali izbor i izabrali biti susjedi mome župniku i nekim intelektualcima koji se "nisu htjeli miješati".
Spadaju tu i svi oni koji su mislili kako ih se ne tiče što susjedu "krepaje krava".
Zbilja, imamo li izbora?!
Dakle, u prijateljskom razgovoru s profesorom i drugim sudionicima predavanja, on nam je ispričao nešto na šta sam se zasmijala i pomislila, možda trebamo nabaviti pse?! Više pasa. Pse koji laju u raznim prigodama.
Naime, kaže on kako živi u jednom od predgrađa Munchena i njegovi susjedi su uglavnom ljudi u godinama, tj. umirovljenici.
Kad se on tu doselio sa suprugom, djecom i psom, važilo je to mjesto mirno i sigurno. Uskoro su u njihovom užem i širem okruženju zaredale pljačke.
U istom tom vremenu mnogi njegovi susjedi izrazili su negodovanje što njihov pas ponekad noću laje. A on sam tvrdi da je to isključivo ako je pas primijetio nešto neuobičajeno, neko kretanje ili zvuk koji mu se čini neuobičajen. Mislim da bi to svima trebalo biti poznato i jasno. To je u prirodi psa, njegovi nagoni ne znaju za sat ili dan, za razliku od lopova. Lopov obično planira i sat i dan/noć i žrtvu.
Dakle, sve češće provale zabrinjavale su ljude i počeli su se osjećati nesigurno.
Njegov pas je tad skoro svaku noć imao i po nekoliko "ispada" lajanja.
Ujedno se u njihovom susjedstvu nije dogodila ni jedna provala pa ni pokušaj.
Ono što je gospodin profesor brzo primijetio je odnos njegovih susjeda prema njegovom psu i cijeloj obitelji. Počeli su mu iskazivati poštovanje i zahvalnost i psu tepali kao djetetu.
Lajanje im nije smetalo, naprotiv, govorili su kako su se navikli. Lajanje je bilo neka vrsta sigurnosti. Znali su da netko bdije za njih.
Pomislila sam odmah na naše "pse". Primijetite navodnike. Ne želim nikoga uvrijediti, stoga napominjem odmah kako sam "lajala" kao pas na sve što sam znala da vodi tome da će se jednog dana kao neki dan čuti odjek ili jeka tog i sličnih "lajanja" na stanje u društvu s naglaskom na "lopove", tj. one koji su svoje živote i živote svojih bližnjih uredili tako da njihova obraćanja drugima ni u najvećem bunilu ne počinju sa rečenicom: Moje je potomstvo u Njemačkoj
, niti završava ikakvom jadikovkom.
OK. Parola je "snađi se". Lijepo su nam to govorili desetljećima krajem onog stoljeća. A u ovom se mnogi snađoše i nisu vidjeli ni čuli one neke druge koji se eto nisu tako snašli ili ih je snašla nekakva ratna ili poslijeratna nepogoda.
Srećom imamo izbor. Imamo pravo na izbor. Imamo pravo izbora na izbore.
Promatrajući ove aktualne priprene u lijepoj našoj, zbilja zapita se čovjek ima li izbora? Naravno uvijek ima. Budući su se u komentiranje predsjedničkih kandidata uključili psihijatri i psiholozi, svakome je jasno dokle je to došlo. Cijela kampanja sliči na večernju školu. Večernja škola za doktore.
Kad bi je pohađali i završili makar bi bili pristojni mislim. Naime mnogi ljudi koji samo takvu ili životnu školu imaju su u ophođenju iznad nekih u kampanji.
Izbori su zapravo dobra stvar jer kroz ove kampanje mnogi se ogole tako da se može učiti mnogo o psihologiji jednog naroda, ako su mu to predstavnici. Pa ljudi su iz naroda. Zanimljivo je gledati kako se sile dokazati tko više voli svoju zemlju i narod. Tko je šire ruke u obećanjima. A obećanja ludima radovanja. Ne živi se od nade i neće obećanja spasiti ni jednu zemlju ukoliko joj je klonuo duh narodu. Mnoštvo šala koje čujemo i čitamo ovih dana doduše daju nadu da narod još ima duha, a to obećaje makar preživljavanje naroda.
Preživljavanje po savjesti rekla bih.
Naime glavno uputstvo pred izbore često je: Glasujte po savjesti.
E sad, šta ako nam je mnogima koji glasuju nečista savjest. Kakav će biti rezultat? Koja notorna glupost.
Pa treba prvo poraditi na tome, na sebi, da ljudi budu čiste savjesti.
Možda bi izbore, bar u zemljama s katoličkom većinom trebalo obavezno iza Uskrsa organizirati, kad su ljudi svježe ispovjeđeni. Kad im je čistija savjest.
Jutros otkrivam novu dimenziju sugeriranja za koga glasovati. Kaže jedan čelnik nečega kako je vijest o tome da će njegovi sugrađani glasovati za jednog kandidata notorna laž, bolje reći psina. Usput glasovanje je u dijaspori, u BiH.
Je li to glasovanje po savjesti? Jeste! Jer taj zna čak savjest svojih sugrađana odnosno kako će mu glasovati ljudi za koje organizira prijevoz autobusom iz grada u kome stoluje. Karavana glasača po savjesti! Toliko su ljudima isprali mozak da im utječu na savjest. Slično mi djeluju i neki kandidati.
Onda još netko kao slučajno sugerira: Glasujte po savjesti
. I takvi su izbori regularni?! Da ne govorimo o brojanju glasova.
Ne, ljudi moji, nema glasovanje veze sa savješću. Sa savješću ima veze oko toga jedino beskrupulozno sugeriranje ljudima, koji svoju pamet trebaju imati, kome dati glas, i savjesno brojanje glasova.
Promatrajući izborne kampanje opet dolazim do pomisli: Što nam nije ostao kakav kralj pa da bar znamo da nemamo utjecaja na izbor vladara, ali bi mogli angažirati se kao dvorske lude i lijepo po čistoj savjesti reći kralju šta ga ide kad ne služi narodu. "lajati" mu malo.
Da, dolaze pasja vremena.
Nama koji smo "lajali" govoreno je nerijetko: Psi laju, karavane prolaze
.
Nek sam pas, ali neću ni u glasačku bus karavanu koja će također proći. Proći će i Božić, a ljudi će opet u karavanu prema EU preko lijepe naše, a mediji će širiti priču o mnoštvu građana koji odlaze na skijanje. Zanimljivo, kako nikada nema takvih karavana na povratku sa skijanja kroz nekih tjedan, dva, tri. Ili to neko mnoštvo od nekoliko stotina tisuća ljudi sada si može priuštiti odmor u inozemstvu do uskršnjih praznika kad su opet karavane na putu za domovinu? Pa dobro gdje im je savjest? Dok su neki više gladni nego siti, prikuplja im se o Božiću nešto hrane i odjeće, dok neki prikupljaju sredstva za liječenje, oni na skijanju mjesecima. Na tu savjest računati kod glasovanja na izborima?
Da, karavane prolaze, praznine ostaju. I neke karavane dolaze, možda ne prođu?!
Iz tih drugih karavana po savjesti će možda glasovati neki novi narodi, tzv. migranti i vlast će biti savjesnija, jer bi mogla i ona u karavanu prema inozemstvu. Možda tada konačno shvatimo kako smo mi svi migranti, čiste ili prljave savjesti i razmislimo imamo li pravo na izbor izbora i izabirati drugome vlast?!
A psi laju, ili je to jeka?!
