Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri šute
. (Tvrđava, M. Selimović)
Ne citiram ja M. Selimovića jer nisam ništa drugo pročitala, već zato što ne znam da je itko tako vjerno opisao naš narod i šta se dogodi onome tko misli naglas
A šta bude kad dobri progovore? Kad podviknu!
Onda "loši" samo nemoćno podižu ruku želeći nešto reći, ali ne mogu bez sile nadglasati dobro.
Više od riječi odlikuju nas djela. Vrhunac je kada djela govore umjesto nas. A doći će i to vrijeme. Zlo je jače samo kad ima moć ušutkati dobro.
Nedavno je odjeknuo glas jednog branitelja, već sam se osvrnula u prethodnom tekstu. Nadovezati ću se.
Bio je to incident, pokušali su reći.
Pokušao netko tko upravlja našim medijima već duže nego žive djeca rođena u u posljednjem ratu.
Nije se šaliti na temu branitelja. Ali zar se ne šali tko stigne već četvrt stoljeća.
Stoga je moje razmišljanje otišlo u smjeru misli iz naslova.
Bolje u Njemačkoj ili Irskoj nego u crnoj kronici.
A zapravo samo se dogodio branitelj.
U direktnom prijenosu prije nekog vremena, sa proslave 25. godišnjice oslobođenja Kupresa, mogli smo čuti kako i što je naizgled spontano progovorio i govorio jedan branitelj ono o čemu veliki broj ljudi, uključujući i branitelje razmišlja i govori i sanja danima i noćima, a počinje rečenicom: "Moje je potomstvo u Njemačkoj".
Rekoh kako mislim da je to bilo naizgled spontano. Možda je mjesto i vrijeme izabrao spontano, ali njegov govor uvježban je i poprilično izbrušen, pretpostavljam zahvaljujući mnogo puta ponovljenog sebi ili drugima.
Točno govori šta ga smeta i šta misli da nije smjelo biti. Nije se borio za Saharu niti neku stranu zemlju kao plaćeni vojnik, već za to da obrani svoje, naše. I sada na tom svome, našemu ne vidi i ne čuje što je želio. Nisu dovoljne zastave, govori i domoljubne pjesme da ispune dušu. Nije dovoljno prepričavati i slaviti povijest, a gušiti budućnost i očekivati sretne ljude oko sebe.
Ako se ne čuje smijeh dječiji, djece svoje i unučadi, i susjeda svojih, pusta je i jadna takva zemlja i neispunjene duše koje u njoj žive.
Želje se često ne ispune. Sa time se nekada ne uspijemo pomiriti kroz cijeli život.
Što čovjek nije imao ne može za tim žaliti. Ali izgubiti ono što je imao, ostati bez nade i snova, to je mora i težak poraz svakog čovjeka.
Posebno teško priznati je poraz neporaženom branitelju i uopće neporaženom čovjeku.
Mislim kako već možemo reći da su mnogi naši zemljaci vrlo izmoreni i poraženi.
Ispada kako žrtvujemo vlastitu djecu. Nemoćno gledamo kako iako to nismo ni željeli ni sanjali, gubimo ono što smo božjom voljom stvarali. Svoje potomstvo.
Sanjati ćemo djecu svoju i unučad kako smijehom puni neke daleke prostore. Unučad će odrastati bez djedova, što zbog udaljenosti što zbog preranih smrti mnoštva očeva čemu smo svjedoci u zadnje vrijeme. Očeva koji neće ni postati djedovi, i unučad ih neće doživjeti niti pamtiti.
Da, sve nas je manje. Ne gubimo ih samo odlaskom sa rodne grude nego svakodnevno u pogibijama u raznim nesrećama, zbog smrti od droge ili čudnih i preranih oboljenja, kroz razna nesretne slučajeve.
Prekinut je tada govor jednog generala, nenadano.
Prekinuta je bila mladost onoga tko ga je prekinuo. Starost mu ne sliči na željenu.
Šta je onda jedan prekinuti govor?! Nagovorili su se govornici. A čuju li oni? Nije ovo prvi povik nekog čovjeka kome je pokradena prošlost, sadašnjost, a i na budućnost se nadvila ruka lopova?
Čuju li? Jesu ali prave se gluhi. Dobro to je lakše nego praviti se glup. To je teže odglumiti, treba ipak bar malo biti.
Sjetim se jedne priče, događaja, istinitog.
Primijetio jedan čovjek kako mu iz radionice povremeno nestane nešto.
Odlučio jedne noći dežurati i uhvatiti lopova. Pripremio i oružje.
Mislio je: Tko mi je u stanju iz kuće uzimati, a očigledno ga primam kao prijatelja, taj je u stanju svašta pa i napasti i ubiti me
.
Zato je pripremio i oružje.
U neko doba noći uđe netko u radionicu. Čovjek uperi oružje prema njemu i upali svjetlo. Šok je bio obostran, nemjerljiv.
Lopov je bio njegov susjed i prijatelj.
Kad je uspio progovoriti čovjek ga je upitao zašto ga potkrada.
Susjed mu je u suzama odgovorio: Nemam. Već dugo ne radim i pobolijevam.
Ovaj ga je pak upitao: Zašto mi nisi rekao da ti je takvo stanje. Pomogao bih ti.
Govorio sam ja tebi, ali me ti nisi čuo
, rekao mu je "lopov".
E tad ga je čuo. I shvatio mnogo toga.
Oni koji su tek sada čuli nekog branitelja su ili gluhi ili se prave gluhi. Pa čujemo još i nije mjesto ni vrijeme?!
A gdje je to mjesto i kada će doći to vrijeme?
Možda u ispovjedaonici? Tako da se opet ne čuje. . . Oče sagriješio sam. Dao sam ruku, nogu, dušu, mladost, ženu, djecu, unučad, i radost starenja uz svoje potomstvo. Oče varao sam sebe i druge kako će biti bolje...
Svećenik će vjerovatno šutjeti, jer za to nema riječi utjehe.
Možda sa neke uzvisine? Čujte vi gluhi. . . tko se dugo pravi gluh postane glup...
A gluhi će se samo zgledavati i slijegati ramenima. I šutjeti, jer nije mjesto ni vrijeme za polemike.
Kad bi mogli konačno čuti? Pomišljam na priču o susjedu i njegovom prijatelju "lopovu".
Do tada moje skromne riječi utjehe svima čija djeca krase i svojim radom oplemenjuju svijet daleko od doma:
Bolje u Njemačkoj ili Irskoj nego u crnoj kronici.
Ne potičem iseljavanje, već podržavam one koji svojim odlaskom govore onima koji su šutjeli dok se oni nisu mogli ostvariti pored zlih. Dok nisu vidjeli tko drži govore, a tko šuti, te kako završe "dobri" koji progovore.
Nisu čuli krikove, zato sad slušaju jeku krikova. A u budućnosti čeznuti će da uopće čuju ljudski glas.
Ne nameće se više pitanje: Tko je kriv?
Jedino što bi trebalo pitati se je: Tko nije čuo? Tko se pravio da ne čuje?
Sada čujem nakon nekih predizbornih skupova, koji nas se onako nekako tiču, govore kako evo netko nudi nadu. Neće nada u zaustavljanje iseljavanja spasiti zemlju od propasti. Nema sada: Što mi nisi govorio kako ti je?
Lako je iako nekad bolno razmišljati unatrag.
Razmišljati treba o sada i unaprijed.
Treba slušati i čuti odmah, a ne jeku nečega kada je već kasno.
Zato se osvrćem na poruke kao: Na svijetu je mnogo više dobrih nego zlih, samo se zli više čuju. Dobri šute.
E kad šute na nepravdu nisu više dobri!!!
Zato se u zadnje vrijeme čuju ti krici, koje ne zovem krici ni jauci, već eho ili jeka krikova.
Odgovorno tvrdim neki su već odavno puštali glas i ukazivali, samo ih neki tek sad čuju ili više ne mogu skriti da čuju, jer im upadaju u riječ.
Dobro, kažemo, bolje ikad ili nikad. Ups. . . vuče na jednu parolu predsjedničke kampanje. Neka sad o tome.
Neću dok se ne osvrnem na krikove nekih žena ovih dana u Hercegovini na po njima izrečenu uvredu jednog kandidata za predsjednika iz Hrvatske, a nisu kriknule na smiješan pokušaj izdvajanja i klasificiranja nekih Hercegovki po nekim kategorijama, ne pitajući iste mogu li se kititi njihovim djelima i vršiti sebi samopromidžbu do pobjede. Ili ja nisam čula?!
Žalosti me kako neke pripadnice ženskog roda nisko padaju i čine sve da uzlete malo iznad svoga kukavičjeg gnijezda, što će se vidjeti uskoro sa onih visina na koje su uzletjeli oni koji ili nisu dobri ili nisu šutjeli.
Vidi se zapravo već budući su govornice u mnogome zauzeli lošiji. Junaci i junakinje godine su oni koji pokušavaju održati obitelj na okupu u domovini ili negdje tamo daleko i oni koji uspiju preživjeti mahanje potomstvu na odlasku. Ne čujem žene HDZ-a kako kriče po autobusnim kolodvorima!? Ali, možda ja slabo čujem.
