Nije to Ivan Grozni, ni Ivan Damašćanski, ni Ivan Evanđelist, ni Ivan Zlatousti ni 23 papa, 6 portugalskih kraljeva, ni 6 ruskih careva, ni 8 bizantskih careva niti 2 francuska kralja ...
To je Ivan Škegro, profesor koji je prerano preminuo nakon neuspjesne borbe sa okrutnom bolešću.
Ivan je rođen pri kraju II svjetskog rata u kuci Marijana Škregre (Marijanice), antifastičkog borca II svjetskog rata i majke Anice. Završio je filozofski fakultet u Sarajevu i zaposlio se kao profesor u Srednjoškolskom centru Ljubuškom. Počeli smo skoro zajedno raditi kao profesori i da se družimo u školi nakon završetka nastave privatno, uzajmno posječujući se. Razlog tome je bila bliskost naših stavova u onome vremenu koja ponekad neopravdano zovemo olovna vremena. Razlika između "Onih" i "Ovih" vremena je u tome što smo u ovim vremenima upoznali šta stvarno znaci olovo u obliku "đuladi" i "tanadi".
Ivan je bio otvoren i služio se istinom. Pravednici ne mogu a da ne kažu istinu. Zbog toga je Ivan često bio u neprilikama jer istina jednima laska a drugima je neprijatna.
U školi je Ivan učestvovao u svim oblicima društvenih aktivnosti. Učenici su ga poštovali jer je insistirao na usvajanju jezičkih i književnih znanja. Ubrzo je postao predsjednik Savjeta SŠC Ljubuški i odlučivao o vitalnim pitanjima naše škole.
Kako ljubav nema granica, uskoro se Ivan "Zaljubio" u svoju bivšu učenicu prelijepu Ljiljanu Matić ubrzo su sklopili brak i Ivan je napustio školu. I danas se sjećam svadbe organizirane u Donjim Radišićima ispred porodične kuće. Sjedio sam u društvu u kojem su bili Ćamil Mušić, Ibrišim Hrnjičević, Adra Hadžalić, Salko Mahić. Svadba je bila grandiozna puna radosti, druženja, smijeha, dobre meze i alkohola.
Njegova prva politička funkcija je bila "pravobranilac samoupravljanja" postojeća vlast je nastojala zaštiti radnike od samovolje "političkih elita" pa su pravobranioci imali pune ruke posla. Da bi se zaštitila" Samoupravna prava neminovni su bili sukobi sa direktorima, načelnicima i drugim upravnim strukturama. U tim razmimoilaženjima Ivan je "trošio sebe brže nego da je bio ravnodušan prema izazovima, sudskim presudama, naredbama ..." političkom kombinatorikom ponuđeno mu je da bude sekretar SUP-a Ljubuški. Ivan je prihvatio novu funkciju na kojoj nije ostao dugo vremena. Ivan je morao dati ostavku nakon sukoba sa komuniostičkim moćnikom iz Sarajeva, porjeklom iz Veljaka koji ga je smjenio jer je Ivan poštovao naredbu o radu ugostiteljskih objekata do 23 sata na području Općine Ljubuški. Ponovo se vratio starom poslu poboljevajući a ne obazirući se na znake bolesti.
U maju 1993. godine, Videći da prolazim ispred Općinskog suda, Ivan me je pozvao na kafu kod Muje. Bio sam oduševljen tim njegovim potezom s obzirom na vrijeme i okolnosti u Ljubuškom. Mnogi poznanici su tada okretaliu glavu ne primjećujući moju pojavu. Tih mjeseci smo išli našim gradom kao duhovi tražeči pogledima da nismo prezreni, da nismo "out" od strane naših do jučerašnjih prijatelja, poznanika i komšija. Bili smo u specifičnom stanju straha. I svaki blagonakloni pozdrav ili klimoglav značio je podršku fizičkom integritetu. Zato je ovaj Ivanov poziv ostao u meni do danas kao svjetleća baklja u tunelu izgrađenom na mržnji, mitomaniji i netoleranciji. Ivan nije mogao drugačije ni postupiti kada ga je zaljuljala taka beška.
Kada sam saznao da je teško bolestan nazvao sam ga iz Hannovera 1998. godine pitao me "dali sam ovo zaslužio" Ivane nisi zaslužio, jer "smrt nije kraj, jer smrti zapravo nema" ostajem tvoj lik "čovjeka na mjestu", tvoja dobroćudnost pouzdanost i postojanost. Neka tvoj lik bude orjentir mesu tvoga mesa, Dariju i Mariju da si bio častan i plemenit onima koji su te voljeli i držali za svoga prijatelja.
