U drugoj polovici 70-ih godina prošlog stoljeća u Zapadnoj Hercegovini počeli su se osnivati nogometni, košarkaški, rukometni i drugi klubovi. Ja sam tada trenirao košarku, bio sam među najboljim pionirima u KK Mladost Lištica i trener pok. Stanko Jelčić me predložio s još dvojicom igrača da sudjelujemo na košarkaškim pripremama u Zaostrogu, koje će voditi neki najpoznatiji jugoslavenski košarkaši. Kad je trebalo krenuti na pripreme, umiješala se tadašnja politika i meni su rekli da će umjesto mene ići netko drugi, iako je taj bio ispod prosječan košarkaš. Nakon određenog vremena sretne mene nastavnik fizičkog Branko Zeljko i upita me "bi li ti bacao koplje". Iako ništa nisam znao o koplju, ja sam rekao "bi", jer sam bio ljut zbog izbacivanja s košarkaških priprema. Probno bacanje izvršio sam na stadionu Pecara u Lištici i trener Branko Zeljko je rekao da sam dobro bacao. Nastavili smo trenirati na Trnu na mjestu današnjeg građevinskog poduzeća A3 i u dvorani u Osnovnoj školi u Klancu. U isto vrijeme je prof. fizičkog Mladen Kraljević u Posušju počeo trenirati Dragana Mustapića za bacanje diska. Branko Zeljko i Mladen Kraljević su bili sportske kolege i zbog toga smo ja i Dragan Mustapić često zajedno trenirali i išli na natjecanja.
Na svim prvenstvima Bosne i Hercegovine i na svim memorijalnim turnirima za pionire i mlađe juniore u bacanju koplja, kugle i diska osvojio sam prvo mjesto i postao sam pionirski rekorder Jugoslavije u bacanju koplja.
U proljeće 1979.godine održavalo se juniorsko prvenstvo BiH u bacanju koplja na stadionu Veleža u Mostaru. Moj trener Branko Zeljko je zvao AK Velež, koji je organizirao juniorsko prvenstvo BiH, i pitao ih da li se treba ranije prijaviti na natjecanje. Oni su rekli da ne treba, mi smo tu susjedi i kad dođete prijavite se za natjecanje. Kad smo došli na natjecanje i htjeli se prijaviti, oni su rekli da ne može i da su oni izbacili jednog svog atletičara koji se nije prijavio za bacanje kugle. Mi za tog atletičara nikad nismo ni čuli, ali uglavnom meni je zbog toga zabranjen nastup. Da ispadnu dobri, meni su dopustili sudjelovati na natjecanju, ali van konkurencije.
U to vrijeme najbolji junior u bacanju koplja u Jugoslaviji bio je Sead Krdžalić iz Atletskog kluba Zenica. Sead Krdžalić je pobijedio sa hicem od 66,6 metara, a ja sam bio drugi sa hicem od 66 metara, ali van konkurencije. Sead Krdžalić je bio 1960. godište, a ja 1963. godište i taj hitac šesnaestogodišnjaka od 66 metara privukao je pažnju brojnih atletskih stručnjaka.
Moj trener Branko Zeljko mi je tada govorio da bi ja trebao pobijediti na mlađejuniorskom prvenstvu Jugoslavije u bacanju koplja koje će se održati u proljeće 1979.godine u Kraljevu (Srbija). Prijavili smo se samo za bacanje koplja. Kad smo ja i trener Branko Zeljko došli na stadion u Kraljevu bilo je hladno i maglovito vrijeme, puhao je lagani hladni vjetar i nanosio kapi kiše i na stadionu nije bila trava već neka prpaljka. Općenito sve u Kraljevu i na stadionu je nekako bilo ispod razine natjecanja u Mostaru, Sarajevu, Zenici itd., ja sam se osjećao vrlo loše i uopće mi nije bilo do natjecanja. Iako sam slabo bacao opet sam osvojio treće mjesto na prvenstvu Jugoslavije za mlađe juniore u bacanju koplja.
Dugo smo se pripremali za mlađejuniorsko prvenstvo Jugoslavije koje će se održati 1980.godine u Celju (Slovenija). To je bio stadion na kome je trenirao Atletski Klub "Kladivar" iz Celja. Trener Branko Zeljko je predložio da ne bacam disk, već da se pripremam samo za bacanje koplja i kugle. Stadion je bio prekrasan, na tribinama postavljene stolice za sjedenje, teren sa lijepo uređenom zelenom travom, a oko njega atletska staza sa profesionalnom tartan podlogom. Ja sam bio oduševljen, jer nikad prije nisam vidio tako uređen stadion. Bacanje kugle se održavalo prije bacanja koplja. Bilo je dobrih bacača kugle, ali odmah se vidjelo da je jedan bacač kugle iz Srbije bio puno bolji od sviju nas. Kroz natjecanje moje se mjesto mijenjalo od drugog do četvrtog mjesta. U zadnjoj šestoj seriji moj kolega i prijatelj Dragan Mustapić me prebaci 10-ak cm i on izbije na treće mjesto i mene pomakne na četvrto mjesto. Ja sam imao još jedno bacanje. Obzirom da sam se dugo pripremao, bio sam dobro usavršio i tehniku bacanja kugle. U zadnjoj, šestoj seriji ja prebacim Dragana Mustapića 10-ak cm. Do kraja natjecanja nitko nije prebacio ni mene ni Dragana Mustapića, tako da sam ja ostao treći, a Dragan Mustapić četvrti. Dragan Mustapić je bio bolji bacač kugle od mene, ali takav je sport, ne pobjeđuje uvijek bolji.
Nakon toga uslijedilo je proglašenje pobjednika i ja sam se popeo na pobjedničko postolje i za treće mjesto primio brončanu medalju.
Trenar Branko Zeljko mi je rekao da se počnem pripremati za bacanje koplja. Bio je lijep, sunčan proljetni dan, stadion prekrasan i ja sam se osjećao fantastično, pun snage i eksplozivnosti. Rekli su mi da će se bacati s "Heldovim" kopljem. To je bilo novokonstruirano koplje s pomaknutim težištem naprijed i zbog toga je zrakom plovilo i puno dalje letjelo u odnosu na staro koplje. Ja sam se pripremao sa starim jeftinim poljskim kopljem, koje se uvijek zabijalo vrhom u zemlju i nikad prije nisam bacao novo Heldovo koplje. Stric mi je u Njemačkoj kupio šprinterice, ali za trčanje, pa mi je netko posudio šprinterice za bacanje koplja s čavlima na peti. Počelo je natjecanje u bacanju koplja. Došao je red i na mene. Uzeo sam Heldovo koplje, snažno se zaletio, perfektno izveo osnovne korake i prilikom izbačaja poletio za kopljem. Kad sam vidio kako koplje daleko leti, ja sam se iznenadio, mogao sam se zaustaviti dva metra ranije, ali sam nastavio poskakivati i zaustavim se na liniji i prestupim. Trener Branko Zeljko je zagalamio "šta uradi, što nisi stao". Branko Zeljko je tada procijenio da je koplje letjelo oko 75 metara. Počela je druga serija, ja sam sve isto napravio, ali prilikom izbačaja koplju nisam pogodio putanju pa se koplje okrenulo nekako poprijeko i palo negdje na oko 45 metara. Došla je treća serija bacanja, a ja nisam imao ispravnog bacanja. Trener Branko Zeljko je rekao hajde sada smjesta, napravi samo osnovne korake i baci da uđeš u finale
. Tako je i bilo, krenuo sam s mjesta tj. bez zaleta i opet sam perfektno izveo pet osnovnih koraka, prilikom izbačaja poletio za kopljem i nisam prestupio. Koplje je opet daleko letjelo i vidio sam da sam ih sve prebacio 7-8 metara. Suci su izmjerili da sam koplje bacio 57,72 m, tako sam izbio na prvo mjesto i ušao u finalnu skupinu. U četvrtoj, petoj i šestoj seriji opet prilikom izbačaja koplju nisam pogodio putanju, pa se koplje svaki put okrene nekako poprijeko i padne negdje na oko 40-45 metara. Neki slovenski kopljaš je u četvrtoj i petoj seriji počeo da se približava, a u šestoj seriji je bacio ravno 57 metara i tako sam ja s jednim ispravnim hicem postao mlađejuniorski prvak Jugoslavije u bacanju koplja s rezultatom od 57,72 m.
Ja sam se, nakon završetka natjecanja, veselio proglašenju pobjednika i kao prvak Jugoslavije da se popnem na najviše pobjedničko postolje i primim zlatnu medalju. Nekako s proglašenjem pobjednika u bacanju koplja se oduljilo i osjećao sam da nešto nije u redu. Onda mi je netko iz Atletskog saveza Jugoslavije prišao i rekao da neće biti proglašenja pobjednika, jer je nestalo medalja i kad dođeš kući ti piši Atletskom savezu Jugoslavije i mi ćemo ti poštom spremiti zlatnu medalju
. Čast je popeti se na najviše pobjedničko postolje i za osvojeno prvo mjesto primiti zlatnu medalju, ali ja tu čast od Atletskog saveza Jugoslavije nisam dobio. Kad sam došao kući ja sam odmah napisao pismo i Atletski savez Jugoslavije mi je poštom spremio zlatnu medalju.
Nakon prvenstva Jugoslavije, ja sam normalno nastavio trenirati i trener Branko Zeljko mi je rekao da smo pozvani u Jajce na pripreme atletske reprezentacije Jugoslavije. Mi smo došli u Jajce i počeli trenirati, onda nam je na stadionu prišao neki sportski djelatnik i Branku rekao da Vinko ne može trenirati, jedino može ako ćete sami platiti smještaj i ostale troškove
. Iako smo znali da sve troškove plaća Atletski savez Jugoslavije, mi nismo htjeli sami plaćati svoje troškove i vratili smo se kući.
Ja sam nastavio trenirati na Trnu i u sportskoj dvorani u Osnovnoj školi u Klancu, gdje je radio moj trener Branko Zeljko. Nakon određenog vremena, kad dođem u dvoranu na trening, primijetio sam da moj trener Branko Zeljko izgleda nekako poplašeno i zbunjeno. Ja sam tako dolazio nekoliko puta, ali moj trener Branko Zeljko ništa mi nije govori o treniranju, već samo ode s Tadijom Lasićem igrati stolni tenis. Ja sam tada shvatio da nema više smisla dolaziti u dvoranu i prestao sam trenirati.
Tako je završila moja atletska sportska karijera u proljeće 1980. godine ili krajem trećeg razreda gimnazije. Bilo mi je malo čudno odjednom prekinuti s trenizima, ali više sam se posvetio čitanju knjiga, sviranju gitare, kupovini ploča i slušanju rock glazbe. Tada se nakon završetka gimnazije odmah išlo na odsluženje vojnog roka u JNA. Kad sam se 1982.godine u jesen vratio iz JNA sreo me Branko Zeljko i rekao mi da Atletski klub Sarajevo traži da ja i Dragan Mustapić nastupamo za njih. Ja sam mu rekao da ja dvije i po godine nisam trenirao i da to više nema smisla. Dragan Mustapić je pristao trenirati za AK Sarajevo, iako je školske 1982/1983 godine studirao u Mostaru. Vjerojatno je netko u atletskim krugovima pitao što se dogodilo s atletikom u Zapadnoj Hercegovini, pa su predložili da ja i Dragan Mustapić nastupamo za AK Sarajevo.
Nakon Domovinskog rata ja sam 1998. godine počeo raditi u Posušju i često sam sretao Mladena Kraljevića trenara Dragana Mustapića. Malo bi porazgovarali o prošlim vremenima i onda bi on rekao Znaš li ti Vinko da je iz Beograda došlo da se odmah zaustavi atletika u Zapadnoj Hercegovini
. I kasnije, sve do njegove smrti, gotovo uvijek kad god bi sreo Mladena Kraljevića on bi isto ponovio Znaš li ti Vinko da je iz Beograda došlo da se odmah zaustavi atletika u Zapadnoj Hercegovini
. Ja sam tada shvatio da je to njega više pogodilo, nego mene, jer je on sportski djelatnik, a ja nisam i da tada nisam zaustavljen samo ja u bacanju koplja i Dragan Mustapić u bacanju diska, već su zaustavljeni i Mladen Kraljević i Branko Zeljko kao atletski treneri. Samo ću napomenuti npr. Branko Zeljko je meni 1979.g. i 1980.g. često znao reći Moramo se već sada početi pripremati za Olimpijske igre koje će se održati u Los Angeles-u 1984.godine
.
Mladen Kraljević i Branko Zeljko, da tada nisu zaustavljeni, imali bi svoje atletske trenerske karijere i sudjelovali bi na jugoslavenskim, evropskim i svjetskim natjecanjima isto kao što je kasnije sudjelovao njihov sportski kolega Ivan Ivančić sa Sandrom Perković.
Svi klubovi u Zapadnoj Hercegovini krajem sedamdestih godina prošlog stoljeća nastupali su u nekakvoj petoj republičkoj ligi, a Branko Zeljko i Mladen Kraljević su tada sport u Zapadnoj Hercegovini podigli na jednu višu razinu, što se nije svidjelo beogradskim strukturama, pa smo svi brutalno zaustavljeni. Nakon što smo brutalno zaustavljeni, nismo mi pušteni da slobodno živimo, već smo stavljeni pod potpuni nadzor koji traje do danas. Nismo samo mi atletičari iz Zapadne Hercegovine zaustavljeni na jedan brutalan način, već su zaustavljeni bili i drugi sportisti. Tako npr. ako bi neki nogometaš iz Zapadne Hercegovine, uz sve veze, dospio do Veleža ili Hajduka, odmah bi mu na prvom trenigu slomili nogu i tu bi završila njegova nogometna karijera.
U razvoju svakog sportiste najvažniji je prelaz iz juniora u seniore. Dragan Mustapić u tom razdoblju par godina nije trenirao što se kasnije osjetilo na rezultatima, ali opet je sudjelovao na četiri ili pet Olimpijskih igara.
Zahvaljujući braniteljima danas je sport u Zapadnoj Hercegovini upisan na kartu svijeta, ali opet nikad nitko od sportista ili sportskih djelatnika u Zapadnoj Hercegovini nije rekao "hvala hrvatskim braniteljima". To je možda u skaladu s današnjom službenom politikom HDZ-a BiH, koja je podijelila hrvatski narod i očistila, sklonila i izolirala sve one koji su dali svoj doprinos u Domovinskom ratu.
