Sjeća li iko kad ono pade snijeg one tamo zime '82-'83. U nas je to bila rijetkost, ali je baš tad napado ko iznad Bradine. Pošto su prošle jeseni padale obilne kiše nanijele su šljunak i pjesak u kanale I šahtove. I tako se voda koja se slijevala niz brdo razlijevala po asfaltu ispod Takala. Zima je bila hladna i stvorilo se ledeno polje, klizalište na cesti. I onda dođe i snijeg te zime, pet šest cenata. Naši šoferi nisu nikad trebali zimske gume, pa ih je malo ko imao.
Škola je bila zatvorena zbog snijega i grijanja. Sjedeći uz prozor , uz vatricu, bilo je ugodno uživati u sniježnom prizoru.
Malo poslije dva popodne nailazili su motorizovani radnici iz Platnare, Sokola, Famosa. Hidin ili Dulin fićo se čuo kad pođe od starog hotela uzbrdo. Nagario je Hido sa grdosijom drugom, sve hoće da u treću prebaci, uz obalu, što bi rekle nene.
Ali belaj je čekao iza druge okuke iznad Pazara. Fićo nije htio dalje, ukopo se ko kenjac pored potoka pa mu se neda preko vode. Sve ga cika stajala ali uzbrdo neće, više nazad nego naprijed. Probao je Hidan sve šoferske cake ali mu se neda. A jadni fićek nije nikad vidio snijega pa se prepo. A nije imao ni zimske cipele.
Ja sam sve nešto konto bil pomogo ali mi bi nekako toplije uz vatru ćurit na pendžeru. A njih dvojica se patila, nazad, malo naprijed, pa nazad. I došla je pomoć za nekih pola sata kad su stigli pješaci iz Platnare pa pogurali. Čim su prošli Takale nagario fićo uzbrdo, sve snijeg prašio za njim. Inače taj Hidin fićo nije za kuditi, bio je jedan od boljih i jačih. Mnoga auta su morala okolo preko Mostarska vrata pa na Gožulj ili Žabljak a fićo se peo uz Pazar. Svjedoci su pričali da se u fiću u više navrata nabijalo po sedam osoba iz Platnare, sa šoferom Hidom, Vahdeta, Rusma, Mula, Raska, Mira i Fahra, mašala!
Auto fićo je bio specijalac. Kad bi sjelo troje u njega pucaju prirubnice i gumigelinzi, prenosni dijelovi na točkovima. Nije dao fićo na sebe. Mnogima je fićo puno pomogao u svakodnevici, ali je često bio zahmet, moralo mu se tepati i igrati oko njega.
Fićo je bio ko magare ili umjesto kariole. Služio je za prebacivanje drva, za dotjerati vode sa Vodice ili Guiste ili za dovući fasunak iz Platnare. A mogo je stići i do Mostara da se uzmu nove cipele ili do Bijelog brijega na tekmu. I kad bi ga šofer zaletio na 110 na sat na pravcu kod Cerna, doduše nizbrdo, dobijao je osjećaj da leti, da je pilot u avionu, džaba što se fićo skoro raspado.
Moj je tetak iz Zenice stizao za osam sati Zenica – Ljubuški preko Komara i Kupresa, sa kahva – pita pauzom negdje u hladovini bosanskih planina. Polazilo se rano zorom, u pet ujutro. Njih troje u fići i prtljag za dvije sedmice na moru, mašala, tom autu treba podići spomenik.
