Najveća nevolja čovjeka je kad poželi biti ono što nije. Još veća nevolja je kad to i postane. Doduše, čovjek postane ono što nije i kad to ne želi, nije rijedak slučaj. Linija manjeg otpora je česta, također. Tada, nekom revolucionarnom promjenom, stolar postane ministar u županijskoj vladi. Strojarski inženjer postane, recimo, pjesnik, kao Marko Vešović. Pošten čovjek, seljak, postane savjetnik za medije ili novinar. Karakteristično za takve revolucionarne promjene je nedostatak prilagodbe, stalni konflikt sa samim sobom, vječiti nemir i želja za konfrontacijom bilo koje vrste.
Ljudi žive iz dana u dan. Mijenjaju se, ali ne brzinom koju vrijeme promjena od njih traži. Za radikalnu promjenu metalac – ministar, nisu dostatne godine, prilagodba može biti samo površna. Kao kad pošten čovjek, seljak, silom ili ratom doveden u grad, koji u proljeće sjedne u park i napola svjesno počne čupkati travu ispod klupe, kao da plijevi svoj usjev. Tako se evolucija nema priliku ostvariti, nema vremena ni uvjeta da se proživi. Ako je mladost obilježila samoća u pasivnom kraju, vid asocijalnog ponašanja se očituje time da se čovjek nastoji prilagoditi novoj bližoj okolini i konfrontirati s udaljenijim svijetom, onim koji ne vidi svaki dan. Mjesta tu ima za ksenofobiju, nacionalnu isključivost, segregaciju i, što je preduvjet svega nabrojanog, nametanje svog stava kao jedinog ispravnog i neprikosnovenog – kako je u Sarajevu, recimo.
Ovčarski psi, recimo, kao mali, još s tri-četiri mjeseca, idu čuvati stado. Otada pa nadalje, mali mađarski puli reagira na zapovijed "ovcama ukrug". Tad se, na zapovijed, crni mikrob osovi na malene hodaljke, zagrebe nogama zemlju i travu i u oblaku prašine trči oko stada i zbija ga u krug. Ovce, više da izbjegnu malenu ustrčalu dosadu, zbijaju se jedna uz drugu u nadi da će ih mala napast ostaviti na miru. Ponekad poneki izrevoltirani ovan pojuri za mališom, pa ovaj bježi pred njim, toliki je nesrazmjer veličine tih životinja. Ipak, kad malog pulija učinite kućnim ljubimcem ili pratiocem, to će i biti, požrtvovan i vjeran mali psić, odan i vječno budan čuvar. Ali, kad bismo mališu nakon tri godine odvojili od ovaca, postao bi asocijalan, problem za novog vlasnika i okolinu. Revolucija, dakle, ni u svijetu pseće osobnosti, nije jednostavna stvar.
Po metodi po kojoj stari pas uči nove trikove, novopečeni ministri i odbornici nose svoje kravate u džepovima, poput omči, već vezane i spremne da stegnu snažne vratove svojih vlasnika. Dok sjede po kavanama, igraju se njima, kao kakvim crvenim, plavim, crnim i šarenim praćkama. Vidi se da bi ih najradije bacili na cestu i umjesto njih uzeli čekiće ili sjeli za kosilice... Potpuno ih razumijem. I ja, kad moram obući odijelo i kravatu, osjetim se kao napola mrtav i spreman za pogreb, svoj ili tuđi. Ipak, izvjesne okolnosti, baš kao pogrebi, dodjele nagrada, suđenja, iziskuju uvlačenje u odoru "ozbiljnog svijeta". Ja sam, da budem iskren, seljak čovjek. Ne želim biti "fina gradska raja", nipošto. Želio bih u svakom trenutku govoriti što mislim, naporno raditi, odmarati se pod drvetom i grickati travku dok oko mene trči pas. Ali, ne može me zapasti, nisam tako odgojen, nažalost. A volio bih da jesam, da ne moram susretati nepoznate ljude, obraćati se nepoznatom svijetu i živjeti život na asfaltu, onaj za koji su me obučili i uvježbali. Revolucija kod mene ne pali, za evoluciju je kasno. I ja u ormaru imam svoja vješala od kravata i nekoliko odijela, za pokop ljudi i snova.
Revolucija zakaže, često. Ne prilagodi čovjeka. Vrati se ono što nedostaje novom načinu života, ono što evolucija nije mogla priskrbiti jedinci. Čovjek sa sela nema, recimo, promiskuitetnu mladost. Drži se jedne i jednog sjenika i jedne livade, i sretan je tako. U odljuđenom i iskvarenom gradu je već drukčija stvar. Ja se, recimo, sjećam da sam puno puta propustio seks u srednjoj školi, puno više puta nego što sam ga imao. Ali, bilo ga je, suviše za adolescenta. I prošao sam to, srećom, bez posljedica, evolucija je učinila svoje. Ali, novopečeni odbornik, ministar, ravnatelj, dužnosnik od formata, mora to proći s 50, nekad i sa 60, jer nije na vrijeme. 20, 30, pa i 40 godina mlađe ljubavnice, nisu znak seksualne nezajažljivosti. To je ono što im evolucija nije stigla dati kad su bili mladi.
