Zaborav je gubitak identiteta. Svaki od nas je dužan da brine i da zna o svojoj prošlosti. Ljudi koji ne poznaju prošlost misle da sve počinje od njih. Sve ono što je palo u zaborav plod je bošnjačkog nemara. Bošnjaci su se uvjek svojski trudili da zaborave što prije i što potpunije.
Kazivači i zaljubljenici ljubuške prošlosti od kojih se moglo mnogo saznati, razasuti su po brojnim ljubuškim haremima. Nema više ni kahvana i priča o minulim vremenima, a likovi poznatih starih Ljubušaka su samo blijede sjenke u sjećanjima.
Ljubuške mahale su sada tihe i skoro nenastanjene. Kuće su u ruševnom stanju, avlije puste. Haremi sa utonulim i oborenim nišanima, šipci i smokve, stare zidine, kaldrmisani putevi i staze prekriveni lužinama, poneka avlijska vrata s halkama, nepresušni izvori i česme, kuće s kamerijama i mnogo prozora, opominju rijetkog prolaznika da se ovdje nekada živjelo punim životom.
Ljubuški je bio u osmanskim rukama preko 400 godina, od 1475. do 1878. godine. Prvo se razvijao kao tvrđava, strateški značajna u osvajačkim pohodima prema zapadu, kasnije kao kasaba i varoš sa razvijenom trgovinom i zanatima. Zapravo, naizmjenično su se razvijali tvrđava i kasaba ; tvrđava u čestim i dugim ratovima, urbano naselje u miru i zatišjima.
O događajima, ličnostima i prilikama u tom periodu od puna četiri stoljeća zna se vrlo malo. Ipak, poneki rukopis prepisivača, dubrovačko pismo o trgovini soli, četovanja dalmatinskih uskoka, dokumenti o vijestima sa granice, pokoja pjesma o junaku na serhatu ili zapisi o ljubuškim kapetanima, ostali su svjedoci njegove burne prošlosti.
Da se skoro sve ne zaboravi iz prošlosti ljupkog grada u osmanskom periodu, zaslužna su dva naša historiografa, Hivzija Hasandedić i Alija Bejtić.
Hivzija Hasandedić je najveći istraživač muslimanske baštine Hercegovine. Rodio se 1. jula 1915. godine u Jablanici na Neretvi. Poslije položene mature na Gazi Husrev-begovoj medresi 1935. godine pohađao je i završio Višu šerijatsko-teološku akademiju u Sarajevu. Cijeli radni vijek proveo je u Mostaru, od 1940. do 1945. godine kao vjeroučitelj Građanske škole, službenik u Statističkom uredu Oblasnog narodnog odbora i od 1954.godine do penzionisanja 1976. godine kao arhivista u Arhivu Hercegovine na prikupljanju, odabiru i proučavanju historijske i rukopisne građe na orijentalnim jezicima. Rezultate svog dugogodišnjeg pionirskog, tihog i predanog rada objavio je u oko 450 stručnih i naučnih radova i nekoliko knjiga. Umro je u Mostaru 2003. godine.
Vrijedan i znatiželjan, prošao je sve gradove i skoro sva sela u Hercegovini, kročio u svaki harem, pročitao skoro svaki epitaf, bio u svakoj džamiji. Zato svaki njegov napisani redak ima snagu nepobitnih činjenica. Za rahm. pjesnika Aliju Kebu Hasandedić je "neimar i mostar knjigoljubac, baščovan u bujnom raskošnom vrtu naše starine, stanovnik memljivih kancelarija, kopač zlata u riznici bošnjačkoj, čitač poruka s kamenih spavača i bašluka, drag, mio i častan čovjek."
Za ljubuške Bošnjake je, pored dva njegova rada o islamskim spomenicima i institucijama u Ljubuškom objavljena 1970. i 1979. godine u 'Takvimu' i, od posebnog interesa knjiga' Muslimanska baština Bošnjaka II', objavljena 1999. godine.*
Knjiga obuhvata islamsko nasljeđe u jednom dijelu stare Hercegovine nekada u sastavu srednjevjekovne bosanske države pod vlašću porodice Kosača (Herceg-Novi, Bijela, Risan, Sutorina, Vrgorac, Imotski, Donja Glavina, Proložac i druga mjesta Imotske krajine, Zadvarje, Makarsko Primorje, Lištica, Čitluk, Biletići, Posušje, Ljubuški, Gradska, Vitina, Proboj, Grab, Klobuk, Studenci i Sovići).
U vrlo konciznom kazivanju o ljupkom gradu u osmanskom periodu Hasandedić iznosi niz dragocjenih podataka o ljubuškim džamijama, mektebima, vakifima, imamima, mualimima i hatibima, muderisima i hafizima, haremima, vakufima, medresi, mektebi-iptidaijama, narodnim predajama, islamskoj epigrafici, musali, kiraethanama, mekhemi, hanu, pošti i telegrafu, hamamu (gradskom kupatilu), prvoj apoteci, kulama, mostovima, posjedima ( prije reforme 1919. godine ), mahalama, zatim o ljubuškim bošnjačkim porodicama i istaknutim ljubuškim Bošnjacima.
Hasandedić je otkrio tajnu nastanka jedinog mezara van harema u Ljubuškom. Na ulazu u Gožulj, desno, neposredno ispod ceste, u blizini kuća braće Mahića i braće Muminagića, nalazi se mezar bajraktara Hasana Mahića. U sidžilu mostarskog kadije ostalo je zapisano da ga je 1875. godine smrtno ranio u mahali Crkvica ( Klisa ) njegov kmet Boško Tunić iz sela Bijače. Svjedoci pred kadijom bili su Abdulah, sin Mustafin i Ali ef., sin Sulejmanov, imami u mahali Gožulj. Hasan bajraktar je iza sebe ostavio ženu Fatimu kći Mehmeda i djecu Mehmeda, Hašima, Dudiju i Zejnebu.
Hasandedić navodi lokalitet Pejdanicu na pola puta od gožuljske džamije do Musale. Porijeklo naziva tog topinima nije istraženo i rijetko se pominje u govoru. Od Pejdanice naniže prema središtu grada počinje, kako je Hasandedić pogrešno naziva, Bašinovića mahala, a tako je zove i Bejtić. Vjerovatno su oba veoma cijenjena istraživača pogrešan naziv ove mahale prihvatili iz priča mještana. Naše je mišljenje da je pravi naziv mahale "Bašanovića" mahala po porodici Bašanovića koja je izbjegla u Ljubuški iz Kolašina u ljeto 1879. godine, u vrijeme masovnog progona muslimana iz Crne Gore. Bašanovići su u Kolašinu imali kuću, imanja u okolici varoši i tvrde kule na Bašanjem Brdu. Naziv "Bašanovića" povrđuje jedna stavka u u proračunu općine Ljubuški za 1914. godinu u kojoj se navodi da je"za popravak puta od Bašanovića mahale do ceste predviđeno 50 kruna. "Bašanovića mahala se ne navodi među ljubuškim mahalama u austrougarskom popisu 1895. godine, što bi moglo značiti da je nastala poslije te godine. Ne zna se u kojem dijelu mahale su Bašanovići stanovali i kad su konačno odselili iz Ljubuškog.
U bogatom opusu Alije Bejtića, ( 1920-1981 ), arhitekte po zanimanju, istaknutog bošnjačkog historiografa, poliglote i folkloriste, jedna od preko 420 bibliografskih jedinica ( među kojima je 11 zasebnih djela ) je radnja' Ljubuški i Ljubušaci u Kačićevu, objavljena 1977. godine *. Istraživanje se bazira na analizi stihova o Ljubuškom i Ljubušacima u djelu najvećeg hrvatskog pjesnika u skladu sa historiografskim referencama. Bejtićev stil je izuzetan, izlaganje tečno i živopisno.
O tome zašto je u nizu gradova u Kačićevom djelu za svoje izlaganje izabrao Ljubuški, autor piše:
"To, što izlaganja svodim na Ljubuški i njegove porodice nije iz htijenja da posebno Ljubuški izvlačim iz zaborava, nego jednostavno iz činjenice što se taj grad, pored Gabele, najčešće spominje u, više nego ijedno drugo mjesto u Bosni i Hercegovini. Ni Kačić nije imao posebnu nakanu da na toliko mjesta spominje Ljubuški i njegove porodice. Razlog tome nalazi se, naime, u činjenici što je Ljubuški bio važna strateška točka u zapadnoj Hercegovini, sasvim blizu dalmatinske ( mletačke ) granice i što je, u takvim okonostima, bio sa svojom okolinom poprište čestih četovanja dalmatinskih ratnika, a i akcija samih Ljubušaka u sva tri navedena rata*."
Po Bejtićevu mišljenju, dva napada mletačkih i uskočkih jedinica na Ljubuški, 1689. i 1694. godine, izbrisali su fizionomiju grada koju je imao prije kandijskog rata:
U opisu kasabe i varoši ljubuške Bejtić navodi jedanaest mahala : Bala ( ) mahala, Bešir mahala, Zir (' Donja
Bejtić Ljubuški u osmanskom periodu upoređuje, zbog amfiteatralnog položaja, sa Počiteljem i ističe da su za sigurnost i razvoj ovog naselja postojala dva bitna uvjeta : mjesto je bogato živim izvorima vode i ima prilično dobre mogućnosti za odbranu ( nalazi se u strmini, ispod štita brda Butorovice, kuće su poredane skoro u nizu od istoka prema zapadu u dužini od pola sata hoda ). Zanimljivo je da Bejtić spominje samo sedam ljubuških izvora ( od istoka prema zapadu ) : Vodica, Gožulj, Đuluša, Zaguša, Hišuša, Dizdaruša i Žuborin. Danas se niko od ljubuških Bošnjaka ne sjeća gdje je bio izvor Dizdaruša.
U Kačić spominje i veže za tok i događaje u ratovima od 1645 do 1718. godine osam ljubuških porodica i to Bakotiće, Fazlinoviće, Hadžaliće, Ibrulje, Konjhodžiće, Košariće, Mesihoviće i Zidonje. Navedene ljubuške bošnjačke porodice su stare preko 350 godina i imaju naučno potvrđenu historičnost. Od Bakotića se navodi Selim, 'zmaj žestoki', od Fazlinovića harambaša Mujo, od Hadžalića ljubuški kapetan Mahmut-aga, od Ibrulja Mustafa, 'krilo od Vrgorca', od Konjhodžića Konjodža, 'tursko momče silovito', od Košarića Ahmet koji, od Mesihovića Zuko ( Zulfikar ), 'desno krilo cara čestitoga, sve uzdanje grada Ljubuškoga', od Zidonja Ahmet i Mehmed.
Bakotići i Zidonje su izumrli, a ostale navedene ljubuške bošnjačke porodice i danas žive u Ljubuškom, u drugim hercegovačkim i bosanskim mjestima i inozemstvu.
Osim Mostara, Hasandedić nije detaljnije istraživao povijest muslimanskih porodica u drugim hercegovačkim mjestima. Preko stotinu ljubuških muslimanskih porodice navodi samo u popisu, ali ni za jednu ne iznosi druge odrednice ili pisane izvore. Ipak, iz njegovog opisa osmanskog perioda povijesti Vrgorca mogu se sabrati osnovni podaci za samo dvije ljubuške muslimanske porodice, vitinske Dizdareviće i ljubuške Šabiće.
Povijest Ljubuškog u osmanskom periodu bitno su odredili pad Vrgorca 1690. i Imotskog 1717. godine u mletačke ruke *. Ljupki grad je ostao na samoj granici, serhatu Turske Carevine i Mletačke Republike. Mlečani su kao osvajači striktno primjenjivali staru latinsku maksimu ( ). Muslimani koji nisu bili spremni prihvatiti katoličku vjeru morali su izbjeći, a oni koji su ostali, odmah su pokršteni. Dok je u Imotskom muslimanska baština potpuno uništena, u Vrgorcu je do danas sačuvano nekoliko turskih kula, među njima i kule Hasan-age Dizdarevića i Mujage Šabića.
Dizdarevići su bili dizdari vrgoračke tvrđave. Imali su velike posjede u gradu i okolini. Kula Hasan-age na kat, sada u trošnom stanju, nazvana po vlasniku, nalazi se ispod glavne ceste. Dizdarevići su prije pada Vrgorca u mletačke ruke iselili u susjednu Vitinu. Dedijer navodi da je u Vitini oko 1900. godine bilo 15 njihovih kuća. Prema porodičnoj usmenoj predaji doselili su iz kad su Turci osvajali Hercegovinu
Šabići su bili ugledna i bogata vrgoračka muslimanska porodica. Kula Mujage Šabića, na kat, nazvana po vlasniku, nalazi se i danas u glavnoj vrgoračkoj ulici, u blizini i sjeverno od Raosove. Šabići su prije 1690. godine iselili iz Vrgorca u Ljubuški i nastanili se na Gožulju u blizini Konaka, iznad puta za Prilaz. Na ovu porodicu danas podsjećaju Šabića pećina u blizini njihove kuće, prostrani Šabića harem ispod puta za Prilaz i nekadašnji Šabića han ( ), lociran ispod Dalkine kuće, niže od Šabića harema, uz lijevi rub ceste koja vodi na Gožulj. Lokalna predaja veli da su Šabići iselili u Tursku oko 1878. godine. Međutim, iz jednog popisa ljubuških Bošnjaka koji su dali novčani prilog za 1911. godine, vidi se da su u Ljubuškom te godine živjele dvije porodice Šabića, Sulejmana i Hatidže i Muharema i Fatime.
- * Tekst o muslimanskoj baštini Ljubuškog iz Hasandedićeve knjige'Muslimanska baština Bošnjaka II'prenesen je u cjelini u osnovu portala ljubušaci.com. kao, 1., 2., 3. i 4. dio.
- * Alija Bejtić je boravio u Ljubuškom 1974. godine da bi upotpunio građu za ovaj rad. Tada mu je Dalko ( Mehmedalija Mahić, rođen 1905. ) prenio domaću legendu da je na nagovor vile Herceg Stjepan izabrao Ljubuški za gradnju utvrde.
- * U ovom radu Bejtić piše i o Vitini, ali samo o napadu uskoka 1686. godine kada su potpuno uništili naselje.
- * Tri rata : kandijski ( 1645-1669 ), morejski ( 1684-1699 ) i mali ili sinjski ( 1714-1718 ).
- * Vrgorac je bio u turskim rukama 213 godina ( 1477-1690 ), Imotski 224 godine ( 1493-1717 ).
- * Ovu predaju, neovisno od Dedijera, ostavio je u rukopisu Ali-beg Kapetanović, sin Omerov ( Bejtić ).
Hasandedić H. Islamski spomenici Ljubuškog i okoline. Takvim za godinu 1970. : 170-184.
Hasandedić H. Islamski spomenici i institucije u Ljubuškom i okolini. Islamska misao 1979-1980 ; 15 : 27-36.
Hasandedić H. Muslimanska baština Bošnjaka II. Mostar : Islamski kulturni centar, 1999.
Sidžil mostarskog kadije M-V-61, list 51 b.Arhiv Hercegovine.
Hasandedić H. Novi podaci o umorstvu trebinjskog muftije ef. Cvijetića i ubistvu bajraktara Mahića iz Ljubuškog. Glasnik VIS-a 1988 ; 1 :526-7.
Arhiv Bosne i Hercegovine. Proračun općine Ljubuški za 1914. godinu. Godina 1914.-ZVS 156-47/102.
Hatidža Čar-Drnda. Hifzija Hasandedić ( 1915-2003.). Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, knjiga XXIII-XXIV, 2004/2005, Sarajevo 2005 : 403-5.
Zahirović Š. Velikan baštine. Sjećanja na lik i djelo Hivzije Hasandedića. Most 2005 ; 188-189 ( 99-100-nova serija ).
Bejtić A. Ljubuški i Ljubušaci u Kačićevu. Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, radovi-knjiga LX, Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 19. Sarajevo, 1977.
Dedijer J. Hercegovina : Antropogeografske studije. Sarajevo : Veselin Masleša, 1991 ( Prvo izdanje 1909. ).
Dobrovoljni prilozi za. Zeman 1911 ; 35 : 3-4.
