Nije nimalo čudno da je JKP, bez obzira na izbore, top tema ljubuške svakodnevice. U njemu se isprepliću sve negativnosti malograđanštine, pokondirenosti, neznanja i nemoći, ali i što je najgore ljudske bahatosti i kriminala.
U trenutku kad su se direktori i rukovoditelji naplatili kroz brze ovrhe na račun poduzeća, ostao je običan mali čovjek kao pokisao na jesenjoj kiši sam i bez ičega. Ovi prvi ostadoše junaci našeg doba šepureći se ulicama Ljubuškog i pametne glave koje treba slušati za dobro naših mlađih naraštaja.
Mnogi od ovih junaka su godinama bili u sukobu interesa, imali gotovo dvostruka primanja, da bi njihova pohlepa uz dirigentsku palicu politike i općine dovela JKP Ljubuški pred katastrofu koju treba spriječiti.
Oduvijek su plaće u JKP bile iznad svih prosjeka, zapravo kako je tko htio mogao je imati izvrsne ugovore.
Evo jednog takvog od njih u kojem je plaća bila 3 prosječne plaće u poduzeću za prethodni mjesec, plus automobil, topli obrok, telefon i oko 1000 maraka reprezentacije mjesečno.
Uzmemo li u obzir da je prosječna plaća na razini poduzeća za 2010. godinu bila 1.015 KM, ovakav menadžerski ugovor je bio ravan ispunjenju snova. Ali i takav sjajan ugovor ima dodataka da se zavrti u glavi, kao što je npr. famozna otpremnina, koja odmah upada u oči.
Istina, menadžer je ugovorom preuzeo i mnoštvo obveza, ali kako su se iste izvršavale - danas se najbolje vidi.
Ovaka menadžerluk samo je moguć u Ljubuškom.
On obično završi s propadanjem.
