U ovoj državi nikoga ništa više ne može iznenaditi. Nijemi promatrači i glasači već mjesecima gledaju kako se nezgrapno njišu politička tjelesa plešući ispred jedne stolice. Onda, kao na kakvoj jeftinoj zabavi, na nagli prekid muzike, zagrle prvog partnera i sjurnu se na stolicu. Pa, tko sjedne, sjedne.
Tako otprilike izgleda politička scena u Bosni i Hercegovini. Prljavi, isprostituirani plesovi oko ugodne sjedalice, u kojoj stolica nije tvrda. Izsilovani nijemi glasači, koji su svoj glas dali jednima, po nepisanom pravilu, obično svjedoče pretvaranju u zvijer svojeg kandidata kad osjeti vlast ili totalnu izdaju uobličenu u beskrupulozno mijenjanje partnera samo da se zasjedne na stolicu.
Na posljetku, sve izrečeno, izpriopćeno i politički upakirano, svede se na prljavi ples nezgrapnih tjelesa, dok viši ciljevi ostaju priča za niže, nijeme staleže.
Pokušati nekome sa strane pojasniti politički kaos u zemlji totalno je nemoguće. Ne vrijede definicije u Bosni i Hercegovini, zemlji koja je jedina uspjela obezvrijediti narod koji "drma" svijetom, pa godinama Židovi čekaju da se provede presuda po kojoj država krši njihova ljudska prava. U ovom kaosu se zna tko pije, ali i tko plaća, a rok trajanja agonije se samo produžuje. Nijemi promatrači, izmučeni prevarama, ne reagiraju više ni na kakve događaje. Ni na dobre, kojih je malo, ali niti na one najgore, kojih je sve više.
Ako se nekome još uvijek da u ovoj zemlji tražiti nezadovoljstva, onda će lako vidjeti kako zemlja puca po šavovima. Prosvjedi, najave prosvjeda, štrajkovi upozorenja, davanje novih rokova za rješavanje problema svakodnevna su stvar, koja je, nažalost, prestala dirati građane ove zemlje. Oni očajni probali su sve, ali ne ide. Obična je vijest i normalna stvar štrajk glađu pred institucijama, a i samospaljivanje više nije fora. Ako netko želi skrenuti pozornost na sebe mora ubiti poslodavca, pa onda sebe, ali i to je strašno samo pola dana. Plitko prepucavanje među strankama, koje ne prestaju sa šamaranjem krivnjama za ovo ili ono, nadjača tužne sudbine ljudi i priču vraća na početak. Prebrojani štrajkovi i bune, ako ih je netko i brojao, padnu u vodu.
S druge strane, izmorena tuđim pametima, zemlja je upila činjenicu da su "svi oni isti", pa se nijemi promatrači više ni ne trude mijenjati. Jer, koliko god ofucano zvučalo, oni u stvari jesu svi isti, a svo nadmudrivanje svodi se na stolicu iz isporostituiranih plesova. Najdublji politički problem u konačnici ima rješenje u nečijoj fotelji u kojoj se redovito, osim ugodne stolice um zarazi i amnezijom, pa cilj s početka političke borbe padne u zaborav.
Možda nam zato ponavljaju gradivo sve ove godine? Najavljujući ključne promjene, važne dokumente i usvajajući ključne deklaracije, u biti nam samo pod nos prostiru već prežvakane i provarene priče, pa nas zakuju još dublje u nijemost.
Politički autsajderi odjednom drmaju. Lijanović je, od čovjeka kojem su se svi smijali došao do toga da mu se premijer Federacije, čija ga je stranka iz šale uzela za partnera, klanja i pleše po njegovim pravilima. Ali, prevara završi prevarom.
Izvikani spasilački sabor Hrvata, opet je ispljunuo ključni dokument, kojeg njegovi usvajači nisu ni saslušali jer ih je mostarsko sunce nakon kiše u tamnim odjelima potjeralo vani na gušteranje i sporu kavu. A onda se čulo kako se poziva na odlučnost, na koju su se pozivali i ranije, pa su u toj odlučnosti bratske stranke razvlačile vlast u "čistoj" županiji skoro dvije godine.
I izvikani domoljubi najavili su veliki bum, pa se nakon narančastog okupljanja Komšićeve Fronte nije čulo ništa novo, a Komšić se iz buntovnika pretvorio u Antizlatka, pa mu je jedini cilj pokazati slučajnom prolazniku kako se "to" radi. I ništa više.
Tihić pak, kao predvodnik stada, svim silama se bori za očuvanje radnih mjesta svojoj arimiji sljedbenika, koja ne smije proturječiti odluci da se sposobna prva nevjesta BiH uposli na čelu jedne bolnice.
Najveći novinar među "liderima", a svi imaju svoje novine, Fahrudin Radončić, bezuspješno šalje istražitelje političkim protivnicaima, pa se na istrage neki smiju otvoreno poput Lijanovića, a neki, kao i uvijek, šute ili se speru izjavama da je sve politički namješteno.
Slučajni prolaznik, ne javlja se kao nekad. Vjerojatno svjestan da je mnoge stvari uprskao i da zbog njega Federacija, ionako nikad sretan entitet, gleda kako Dodikovo carstvo mnogi s razlogom nazivaju državom. I onda počne paljba da to nije država, da je država samo jedna, da su to provokacije i da netko želi da se ova zemlja raspadne.
Krene šamaranje priopćenjima, koje ni pljuska Europe koja kaže da naša politika ne radi ništa, ne može utišati. A onda stane muzika i krenu parenja za stolicu i amneziju.
