Iskustvo kaže da se bune uglavnom oni koji su u nesreći ili uslijed poremećenog razbora izgubili moć razlikovanja željenog od mogućeg, piše u svojim Pobunama Derviš Sušić navodeći kako je patnja prevelika cijena za sumnjivu radost pobune te da bi, da nije tako, pobune počinjali oni koji su u življenju najiskusniji.
Ako krenemo u analizu još jedne mudrolije i definicije, a onu definiciju o dosezanju dna smo razbili u veliki upitnik, opet ćemo se zaplesti u neraskidivu mrežu u koju se nakaradno definirana zemlja sama uplela i u koju se, pokušavajući se isplesti, i glumeći pokušaje, dodatno zapetljava.
Ne treba nam puno mudrosti, dovoljno je samo da se malo osvrnemo oko sebe, pa da zaključimo kako smo odavno u nesreći. Ako želimo neku svježiju nesreću, onda možemo prizvati ovih zadnjih pola godine u kojih smo se naslušali pobjednika, spasioca, mijenjanja presvete nacionalnosti za fotelje, rokova i probijanja rokova, pa da nanjušimo nesreću u koju smo zapali.
Dovoljno je pogledati polugodišnju borbu, prisjetiti se samo stručnosti i ozbiljnosti u koju su se ogrtali, a ispod koje je bila najprostija golotinja onoga što su nam smjestili pod bubrege, pa da shvatimo kako su odavno i vrlo vješto moguće i željeno promiješali u uzavrelom loncu, meso uzeli sebi, a nama ostavili paprenu vodu da u nju pušemo i proklinjemo srk drugoga. Dakle, nesretni smo i ne znamo što bi to u ovoj zemlji bilo moguće niti što želimo.
Ako ćemo opet vjerovati papiru, želimo upravo ogrnute u lažnu stručnost i ozbiljnost. Jer za prevlasti u resorima bore se pobjednici izbora i, zahvaljujući našim krugovima, u svojim su glavama nacrtali oblake i izbrisali vrijeme u kojem bi nešto konačno trebalo početi raditi.
Ako ćemo vjerovati krugovima na izbornim listićima i kutijama koje samo kod nas nisu prozirne, iako su prozirni likovi na plakatima, upravo želimo izgubiti moć željenog i mogućeg. S druge strane, oni samo ne žele izgubiti moć, s kojom je onda sve moguće. Da je tako uvjerili smo se u ovih pola godine u kojima su se i kleli da ne žele u vlast po svaku cijenu, pa nisu pitali za cijenu samo da bi ušli u vlast. Čuli smo i obećanja o preuzimanju brige za određenu populaciju, pa se populacija prodala u miješanju resornih karata. Čuli smo suze da će netko držati sve u rukama ako mu se prepuste neke fotelje, pa mu se prepuste. Slušali smo i kako koalicijski prijatelji pljuju po ciljevima drugih koalicijskih prijatelja, pa nakon toga zakletvu kako će raditi sve da nam svima, i populacijama i polupopulacijama, bude bolje i da ćemo uz paprenu vodu ipak zagristi i komadić mesa.
Kažu oni koji vjeruju papiru, kako nikad nije bilo gore u BiH. Drugi, koji se pokušavajući provući između tih papira, kažu kako može i gore i kako je dobro da je ovako. Kad neka usta kažu kako trebamo stvari uzeti u svoje ruke, stranački papiri kažu kako je na stranačkim listama dovoljno ljudi da se mijenja svijet, pa kad se krugovi ispred izabranih imena razvuku u ravnu crtu i kad se sve sabere, jasno je tko koga bira.
Pobuna na papiru nema kao da nismo dovoljno nesretni i spremni svakog treba zamijeniti ovo polunebo s tuđim nebom za kojeg lažu da s njega sunce ne grije. Pobuna nema kao da nam već dovoljno nisu poremećene vrijednosti i rastopljene boje. A topit će se sve dok nam budu smiješnijiji redovi za glasovanje nego jadniji život.
Najglasniji su oni, koji nisu zaokružili ništa, uvećali nesreću i umanjili moć da se razabere željeno i moguće. Najtiši su oni koji znaju da od galame bez olovke na izborima nema nikakve koristi i da poslodavac koji bira lošeg radnika ne može očekivati da barem na vrijeme dolazi na posao. Oni koji rade za nas već pola godine kasne.
