Olena Popik! Tko se još sjeća Olene Popik? Prije šest godina je otišla u vječnost, iako je i dalje ostala među nama, posebice nekima od nas. Kod nekih tu iz susjedstva. Kod nekih koji se odavno prave da su je zaboravili, a nisu je zaboravili. Nikada i neće. To Vam je ono kao s onim legendarnim stihom čileanskog pjesnika Pabla Nerude kada u jednom stihu svoje pjesme kaže "Volim je, a ipak je ne volim"!
Pokušajte interpretirati Nerudu. Očito su mu osjećaji bili pomiješani. Očito su on i ta neka njegova, također je možemo nazvati Olena, bili posvađani, pa čovjek nije siguran da li je voli ili ne voli? E tako Vam je prije kojih 6-7 godina bilo u Hercegovini kada je ovdje boravila Olena Popik, lijepa Ukrajinka, koja je u 21. godini života preminula od AIDS-a.
Hercegovački garibi koji su tada vršljali oko nje zaboravili su je, zaboravili uspomenu na Olenu. A umjesto da joj podignu spomenik i stave natpis "Svi smo mi Olena". Najlakše je napisati "Svi smo mi Džeko", "Svi smo mi Janica", "Svi smo mi Danis Tanović", ali treba biti čovjek i napisati "Svi smo mi Olena Popik", a ne se mijenjati čitav život kako vjetar puše, odnosno kako se politička vlast mijenja…
Nikada policija do kraja nije utvrdila tko je sve vršljao oko nje, iako se pouzdano, baš u policijskim krugovima, zna cijela istina i nije im bilo teško nešto takvo istražiti, a zašto nisu neka njima služi na čast, baš kao i u mnogim drugim nerazjašnjenim slučajevima, koji se očito nikada neće riješiti, jer milicija valjda ima pametnijeg posla od silnog posla pri otkrivanju teških kaznenih djela tipa pronalaska kradljivca paketa pive u limenci ili nestanka ratkapa s kakvog fiće u Vašarovićima kod Ljubuškog ili bilo kojem drugom hercegovačkom selu.
Kada se samo sjetimo koliki su redovi u to vrijeme bili kod liječnika, koliko je bilo ugledne gospode, čak iz političkih krugova, koja je odlazila na testiranje kako bi se ustanovilo jesu li i oni fasovali kakvu bolešćurinu pravo nas obuzme jeza. Išlo se i mise u crkve i druge bogomolje plaćati, jer tek kad guzici pravo prigusti glavonje u crkvi i Bogu vide prijatelja. Opet ništa čudno kada se zna da dobrom broju takvih još uvijek iz zadnjeg džepa viri ona crvena stara partijska knjižica. U jednom džepu ta, a u drugom džepu knjižica neke novokomponirane stranke…
No, da ne bi previše otišli iz jedne u drugu krajnost ovom prigodom umjesto nekog svog zaključka prenijet ćemo jedan zanimljiv tekst o Oleni Popik, nastao 2004. godine, nekoliko tjedana nakon smrti ljepuškaste Ukrajinke. Čisto da se ne zaboravi naša draga Olena. Tekst je inače djelo Maria Pranjića, a nakon što ga prozvani pročitaju možda će, ako ništa drugo, otići kupiti svijeću i zapaliti za našu Olenu.
Oleni nema tko da piše
Već nekoliko tjedana pokušavam nešto napisati o ovome ali riječi mi ne izlaze ispod prstiju. Samo muk i tišina.... Koja smo mi prokleta vrsta! Sve što je trebalo medicinski i novinarski reći je već rečeno. I sve se to već izlizalo, i priča, i kurviši koji ližu rane i posjećuju doktore. Aids, sifilis ili hepatitis C? Jedno, dvoje ili sve troje? Ma ima da biraš! I svi se nešto brinu, ograđuju, najavljuju komisije i ispitivanja. Ćudoredni se čudom čude kako u jednom konzervativnom katoličkom mjestu da se to desi. Kako ovo, kako ono...
Ali žalosna istina je samo jedna: Oleni nema tko da piše. To je jedina i žalosna istina. Djevojka koja praktično ni u život nije zakoračila, je umrla. I to kakvom smrću! Godinama mučena, prodavana i davana, na kraju zaražena oboljela od tri teške bolesti. A na pragu života. A za što? Zbog koga? Zbog čega?
Zbog tog što smo prokleti, gramzivi, napaljeni krvoloci. Zvijeri na dvije noge. Ima dana kad se stidim što sam čovjek, što sam pripadnik te gadne svirepe vrste. Ali danas... Danas se stidim što uopće postojim. Što dišem dok nje više nema, što gledam dok njene oči leže u zemlji zaklopljene, što sam se smijao dok je ona patila, što sam...
Htio bih joj se ispričati u ime nas sviju, ali ne mogu. Htio bih da sam joj mogao pomoći ali nisam. Ali neki jesu. Ali nisu htjeli. Neki jesu... Prepoznat ćete ih po dugim redovima u klinikama. Testiraju se na bolesti koje je Olena imala. Možda su prošli lako. Ili to oni samo misle. Pečat koji nose ne može izblijediti upotrebom lijekova i čistih plahti. Pečat koji oni sad nose ispunjava me jezom. Jer i oni su sudjelovali u njenom mučenju. I oni su bili čavli u njenom lijesu. I oni su joj proždirali utrobu...
A ja bih da režem, da ubadam nemilice, ne trepnuvši. Ja bih da kasapim dok mi njihova pokvarena krv šprica po otvorenim kapcima, dok mi njihove tetive pucaju pod zubima, dok pljujem tu pokvarenu krv u prašinu... Da im glave nasadim na kolac da gledaju vlastita tijela kako se grče. Da udišem miris krvi, osjetim smrad njihovog mesa. Ja bih da je osvetim! Ali ne mogu....
Isto kao što joj nisam mogao pomoći. Ni ruku joj pružiti. Ni suzu joj obrisati...
Ali mogu joj pisati. Mogu joj svijeću upaliti. Imena se sjetiti. Cvijet joj u mislima pokloniti.... Misao joj uputiti. Jer znam da će me čuti... Jer više nije ničija roba ni komad mesa. Jer njen duh više nije na ovom usranom svijetu već luta po travnatim livadama... Jer je tek danas slobodna...
Znam da je kasno, ali danas Oleni ima tko da piše.
