Odgovor svim "gostima": Zašto mi je taj Raguž favorit

Gostu, ma tko bio, prijatelju:

Ama nećeš se ti naljutiti, da sada malo i ja tebi pametujem, ovako starinskim načinom dugog pisma. Pretpostavimo da je čovjek satkan, od jedne među najtvrđim , materije, recimo Titana i da je sem mozga njegova cijelokupna organska struktura od tog elementa. Znači nebi mogao oboljeti niti od jedne od tisuća ponuđenih organskih bolesti. Nema boli.

I u toj mojoj hipotezi. unutar neprobojne titanske lubanje. od svega organskog ostaje ta siva mekana masa, kao najveći misterij svemira. A u njoj svijesni i nesvijesni labirinti po kojima se bore emocije u "ratu" do moždanog usahnuća.

Ambicija, strah, zebnja protiv smiraja, smislenosti, svrhovitosti. U tom ratu sudjeluju defetizam, malodušje, depresija, neuroza... i sve se odvija u neprekidnim olujama misli. Nijedna neće pobijediti drugu a svi ti moždani impulsi izgubiće od vremena i onda će se sve stišavati, negdje uvirati, lagano nestajati.

Jeste prijatelju, ambicija je svjetska pokretačka mentalna energija koja pokreće ljude, svijet ali prema čemu. Eto to ja sada pitam tvoju kozmopolitsku pamet, mada u posljednje vrijeme, malo što i koga pitam. Ali poštujem tvoja pitanja, komentare, kritike... čak i ujede, ugrize, zajedljivosti... jer "šutnja nije zlato", nego egoistični kukavičluk. A bome, ti prijatelju... ne šutiš, što je itekako dobro, makar ti riječi dolaze ispod maske... ipak je dobro.

Pa nekako sam sve sigurniji u antiljudsku destruktivnu konotaciju te karakterne crte, (ambicije) jer eto i vi kritičari, htjeli ne htjeli, morate priznati izobličenje cijelokupnog života na ovoj zemlji a koje je posljedica ambicioznih progresa čija sam i ja, nekadašnja žrtva. (jer, samo sam jadni čovjek).

Eto vidiš da ta mentalna energija, pogotovo kada je sumanuta, polako i sigurno ubija život, bar u onom obliku kako je prilikom svog nastajanja i od nekoga propisan da teče.

Vidiš, u ovim dobnim okvirima "zrelosti", ljudi obično počmu osobne procese sinteza svojih života a koji su suprotni onima kada smo se mladi raslojavali u pravcima raznovrsnih zabludnih požuda i pohlepa. O da, sada prikupljamo zrnca svih grižnjih savjesti i zbirove svih zabluda, pokušavajući razlučiti uspjehe od neuspjeha. I ono što nam je u lubanji dato s ciljem da po svom sastavu i obliku bude naš "ovozemaljski" relativni spas od bolnih životnih zamki, da nam da prosvijetljenje, plemenitu maštu i kreativnost... to je već poprilično oštećeno.

Mislim da je naša najveća teorijska šansa da što bezbolnije prokaskamo kroz život (u ova beznadežna vremena), politika tog gospodina, Martina Raguža , kojem se ambicija i strah nisu rasplamsali do psihičke kancerogenosti i metastaza pohlepe, oholosti, bahatosti... Raguževe riječi su vokabular ljubavi i života... ostali političari, pričaju o njima... koji za razliku od njih... ne valjaju.

Nije li to naše najveće prokletstvo? To što ta determinirajuća zrnca mudrosti jednostavno ne mogu preplaviti svijesnost naših psiha(i moje, naravno). Ta šansa je samo jedna i po nekom očajnom pravilu o na se propusti. A druge nema. Ne bi mi se trebalo zamjeriti, što tu šansu vidim u gospodinu Ragužu, ove godine i ... tko zna kad... i gdje.

Dragi gostu tako si surovo u pravu kada me "navodiš" na prilagodbu sredini, okolnostima i vremenu. Oooo... da... da, tako animalno stvarno, mi predviđaš posljedice neprilagođenosti. Nemam PTSP, nego prije žal što nas vode idioti a mi bi mogli proizvoditi sve... licencirano, autohtono-originalno:salsu, kečape, pelate, pekmeze, sokove, čajeve, lijekove, cigarete, pitku vodu, pivo, solarnu energiju... ma ajde... i nabrajanje!Mogli bi, mogli... da nam dica ne bježe, nego da našoj dicii dolaze neka druga, migratorna djeca... iz prezagađenih dijelova svijeta. Mogli bi ali da oni ne vladaju.

Gotovo sve živo oko mene je, kadkada i brutalno, htjelo živjeti moj život a ja ga još brutalnije nisam dao... jer je moj i ništa drugo nije moje osim njega. Je bilo je baš onako kako si mi predvidio.

Nitko od nas nije nekakva kamenčina koju je "lagum"odvalio i koja je eto pala ovdje. pa nas silnici, dušebriznici, pravednici... pokušavaju klesati, polirati, oblikovati, onako kako oni misle da treba, kako doliči sredini, tradiciji, običajima... onako kako oni misle da čovjek koji je ovdje treba misliti, raditi, izgledati... u tom linearnom smijeru i mene nekada stezaše, pritiskaše s ciljem da kao i ostali ugledan svijet, utopim se u njihove stereotipe, klišeje i tako uniformiranog me postave u svoju mentalno robovlasničku kolotečinu. Komunisti-Hadezeovci.

Naravno da me nitko i nikada nije pitao tko sam ja i što želim, valjda zato što oni znaju tko je tko i što svatko mora željeti i misliti. Ti ionako znaš da mi ne možemo razmišljati a niti se ponašati u skladu s kolektivnom misaonom stihijom, pa i da je ta činjenica tek samo posljedica naše kapricioznosti, ona će sačuvati naš individualizam. Nije, vjeruj mi, nimalo lako biti izvan ljudskog čopora i sve ove godine trpjeti konotacije izopćavanja ali je i to bolje nego potopiti se u baruštini ustaljenih imperativnih normi i to po idiotskim principima a koji ne dopuštaju alternativu. Ispoljio sam se prijatelju moj, ali tako naivno da sam se odmah našao pred streljačkim vodom koji ispaljuje nevidljivu municiju ekskomunikacije. Ipak sam nastavio "parolašenje" protiv tabua, klišeja, uniformizma... ja sam nastavio biti ja.

Vidiš prijatelju mnogo boljih od mene, ovdje gazi po trnju, hodajući po trnovitoj stazi osobnosti, prkosne različitosti čak s intencijom provociranja tog našeg vječnog jednoumlja. Eto iznenadio bi se tom isklijavanju drugačijih životnih filozofija koje slijede vlastite empirije i donose posve različite zaključke što je poput sviježeg povjetarca nakon dugovremenskog smrada svih Hercegovačkih dogmi. Vjerovao ti ili ne, neka mladost iskače iz potrošenih kolosijeka s nakanom da svoje ambicije postave na tračnice koje bi život vodile u njima željenim smijerovima.

Da to me veseli a tebe već vidim kako nabacuješ onaj poluironični osmijeh kada nakon ove tvrdnje konstantiraš moje oprečne tvrdnje o ambiciji. E pa biti ću jednostavan:postoje sumanute koje su u totalnom nesrazmjeru s dobrim učincima i one neophodne ambicije koje vode ka normalnom, uljuđenom životu a koje za svoj preduvijet oživotvorenja nailaze na najtežu životnu prepreku:biti i ostati slobodan čovjek.

Kako je ta sloboda bolan i dobar osjećaj. Jesi li ga ikada isprobao?

Misliš li da će stihija interesne dominacije ovdašnjeg status qvo čopora, vremenom, svojim sustavom izopćavanja, zagasiti iskrice tog novog slobodoumlja?Onako kako oni to rade još od prapredaka, nenaprasno, ne deklarativno, nego tiho i podmuklo istjerujući ih svoje konzervirane jazbine i pretvarajući ih u imigrante.

Ma ja mislim... hm... ostaće ta djeca ovdje, baš zahvaljujući tipovima poput Raguža. E, zbog toga je on moj favorit. Čak i ako jednog dana, zbog života-prostitutke, on iznevjeri sebe i sadašnje riječi, poruke, dao nam je nadu u obliku jasne argumentacije... da može biti daleko, daleko bolje nego što jeste.

"Hajde s nama u ameriku... prodaj to što imaš... povedi obitelj... nema ovdje života, prokleta je ovo zemlja"... dozivaše me neki u ratno predvečerje. "A što ću, nekako mi je to bijeg, izdaja... valjda moram ostati sa svojim narodom i dijeliti sudbinu... ne mogu"... baš tako sam im odgovorio. "E moj Žara... ee jeba te narod"... bijesno su mi uzvratili. Po tko zna koji put njihova racionalnost je bila zadnja i nadasve točna. Da imali su akademsku sposobnost analize stanja. Za mene preveliku tehničku inteligenciju i dar predviđanja zla koje se tada ovdje počelo nastanjivati. Doduše nisam ih nikada ni u jednom savjetu poslušao. I nije mi žao. Dugovi? Nudih pet puta veću vrijednost od dugovane!Nisu htjeli!? Ta opcija stoji i danas.

Bujrum!

A "zima je minula, kiša je prestala, cvijeće se ukazuje, grlica se čuje... "