Nakon tri teksta koja mi je posvetio Ivan Šarčević odgovaram mu na Poskoku. Odgovor nisam poslao Oslobođenju zbog loših iskustava koja su imali neki moji poznanici i prijatelji s tim listom. Uredništvo je krajnje neprimjereno opremilo njihove polemične odgovore čime im je značajno promijenjen smisao, a autori su još i izvrijeđani. Na moju odluku utjecalo je i iskustvo s magazinom Dani, ali i otvorenost Poskoka do čijih čitatelja mi je posebno stalo.
Kada se proljetos nisam složio s nekim ocjenama predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića o "hrvatskoj politici devedesetih", što sam javno rekao u jednoj emisiji na Hrvatskoj televiziji i napisao u tjednicima Globus i Hrvatski list, doživio sam dvije žestoke kritike. Ne od predsjednika Josipovića koji ih je prihvatio gospodski i demokratski, nego od Ivana Lovrenovića i Ivana Šarčevića.
Prvi je "bosanski intelektualac", urednik i kolumnist u tjedniku Dani, a drugi je "bosanski fratar", urednik mjesečnika Svijetlo riječi i kolumnist u sarajevskom dnevnom listu Oslobođenje. Što im je zajedničko? Pođimo od novina za koje rade i koje uređuju.
Kada otvorite portal Dana bhdani.ba dolje desno je i link na Svijetlo riječi. Nedostaje im samo Feral tribune koji je u međuvremenu propao. Naime, početkom stoljeća, iza 2000. godine, u vrijeme promjene vlasti u Hrvatskoj (dolazak Mesića i šestorke) i BiH (dolazak alijanse) ta tri lista (Dani, Feral Tribune i Svjetlo riječi) tiskani su u istoj tiskari Radin print culture u Zagrebu. Slično su i izgledali, a zajednički im je (uz štošta) bio i duh Ivana Lovrenovića koji je objavljivao (uglavnom iste tekstove) u svima. Bilo je to vrijeme kada su ambiciozni stranci sipali novce u Bosnu po načelu neka ne zna lijeva što radi desna. Zapad je davao lijevom – lijevima, a istok desnom – desnima Prvi su ulagali u medije i revitalizaciju posustalih komunističkih "intelektualaca", kako bi po narudžbi kreirali poželjnu sliku stvarnosti i (redefinirali) identitete, dok su drugi ulagali u džamije i stvarali pretpostavke za dolazak i širenje "pravoga" Islama.
U Hercegovinu taj novac nije dolazio. Naprotiv, iz Hercegovine su novac otimali, porezima, prirezima, čak i pljačkom Hercegovačke banke borbenim transporterima. Ono što bi došlo iz Hrvatske mistificirano je i tračevima ustostručeno. Nestalo para, nestalo i prijatelja. Sada se lijevi i desni (u Sarajevu) otimaju o ostatke plijena, mijenjaju novine i (uređivačku) politiku. Svađaju se i mire. Ivan Lovrenović je urednik u tjedniku koji je (p)ostao bilten vodećeg bošnjačkog nacionaliste Harisa Silajdžića, a Ivan Šarčević je od pristojnog katoličkog mjesečnika napravio beznačajan new age magazin s izraženom političkom ambicijom, poligon za liječenje (političkih) frustracija nekolicine crvenih i ružičastih fratara. Šarčević usput piše i kolumnu u Oslobođenju, nekada službenom glasilu Socijalističkog saveza radnog naroda SR BiH, sada listu u vlasništvu Sarajevske pivare, odnosno Hilme Selimovića. Kolumna mu se zove Opijum za narod, kako su komunisti nekada zvali religiju. Danas se narod više opija pivom, a oni s lošijim ukusom truju se Šarčevićevim kolumnama.
Urednici i kolumnisti Šarčević i Lovrenović zamjerili su mi što ne "priznam" da je hrvatska politika devedesetih odgovorna za sve zlo koje se dogodilo u BiH i Jugoslaviji. Naime, Tuđman je zagovarao samostalnost Hrvatske, što je nužno vodilo u raspad Jugoslavije, a posredno je dovodilo u pitanje i četrdesetpetogodišnju rađu na konstruiranju BiH. Time što je (sam ili s Miloševićem) razbijao Jugoslaviju, Tuđman je "dijelio" i BiH. Konstruktorima jugoslavenske federacije, a u njoj i BiH, bilo je jasno da će raspad Jugoslavije dovesti u pitanje i njezinu središnju republiku – Jugoslaviju u malom.
Da je Tuđman odustao od Hrvatske, vjerojatno bi i srpska politika odustala od "svoga dijela" BiH i uzela sve. U tom slučaju ne bi došlo do rata. Vjerojatno bi bio potpisan kakav "historijski sporazum", a Jugoslavija bi opstala kao "funkcionalna federacija". Hrvatska bi se vratila svojoj šutnji, a BiH bi ostala ono što je i bila, srbijanska kolonija sa zbrinutom muslimanskom i hrvatskom upravljačkom elitom – nekolicinom članova "komiteta, direktora, "intelektualaca" i što je posebno važno grupicom "crvenih fratara" koji bi nastavili osiguravati (kakav-takav) legitimitet vlasti. Ono nešto "nacionalista" bi bilo pohapšeno i poslano na "preodgoj", baš kao što su svojevremeno zbog "neprijateljske propagande" uhapšeni i osuđeni Franjo Tuđman, Vlado Gotovac i mnogi drugi.
Kao najveći grijeh Tuđmanove politike, Lovrenović i Šarčević ističu općehrvatski nacionalni interes, odnosno integralno hrvatstvo. Svi koji se zalažu za takvo nešto (a to nisu samo Hrvati iz Hercegovine kako bi to htjela dvojica urednika) toliki su grješnici da ih od grijeha ne može odriješiti ni sam Šarčević, pa makar se svi oni pokajali i kolektivno se ispričali Ivanu Lovrenoviću za sve grijehe koje su prema Bosni počinili. Neću navoditi što je o integralnom hrvatstvu govorio Franjo Tuđman da ne bih dodatno uznemirio urednike, ali ću navesti što je o tome mislio Vlado Gotovac, koji je 1981. godine u otvorenom pismu jednom komunističkom moćniku napisao: "Svaki je narod cjelina ili nije ništa. Onaj, dakle, tko osporava cjelovitost hrvatskog naroda, osporava njegovo postojanje. Nijedna cjelina nije savršena. Svaka je, dakle, dinamična i u obzorju toga konačna. Onaj tko zbog nesavršenosti cjeline osporava samostalnost hrvatskom narodu, svodi dinamiku na nedostatak."
Negiranje integralnog hrvatstva i dovođenje u pitanje legitimiteta zagovaranja (općeg) hrvatskog interesa nije ništa drugo nego osporavanje političkog postojanja hrvatskog naroda, odnosno njegovog prava na nacionalnu državu. To je ujedno i poziv Hrvatima u BiH na odricanje od svoga identiteta i političkog subjektiviteta i od iskazivanja nacionalnog interesa. To je poziv za prihvaćanje političkog bosanstva, što je nešto potpuno drugo od zavičajnog ili kulturološkog bosanstva što ga Hrvati iz Bosne danas osjećaju i kojem pripadaju. A to je ujedno i negiranje Hercegovine te njezino političko bosančenje, što je opet vidljivo u svakodnevnoj komunikaciji i što postaje sve agresivnije. O svemu tome pisao sam u tekstu objavljenom u četrnaestom broju Statusa.
Od tada me Ivan Šarčević napao s tri teksta, ne osporivši ništa od onoga što sam napisao. Umjesto da utemeljeno raspravlja Šarčević temeljito vrijeđa. Njegove besmislene političke procjene i osude hrvatske politike neću navoditi jer su ispod razine tekstova "analitičkog tima" davno propalog šovinističkog tjednika Ljiljan.Iz čitavog niza raznih uvreda i objeda izdvojit ću samo neke, jer puno govore o njihovom autoru. Šarčević je napisao da sam "bezočan skorojević" koji "kontaminira javni prostor", "bestidni izvođač najtragičnije hrvatske politike u BiH"....Napisao je i da sam "lišen empatije i moralnih kriterija", da sam "sklopio savez s mrakom", da imam "uzore i navijače", da me podržavaju "slične bestidne spodobe"... Piše da sam "s prodanim talentom mraku, od bestidnog obavještajnog izvođača podjele BiH postao odvjetnik propasti vlastitog naroda u ruhu ciničnog znanstvenika"... Mogao bih još dugo nizati izraze kojima me je "počastio" Ivan Šarčević, ali ga ne želim vrijeđati ponavljanjem onoga što je napisao.
A zašto sve to? Zato što sam se tobože svojim "posljednjim podvalama obrušio na književnika Ivana Lovrenovića i neke franjevce koji se nisu slagali s velikosrpskom i s njom u đavolskom dogovoru Tuđman-Šušak-Bobanovom politikom". Ja se "obrušio" na njih iznoseći činjenice iz njihovog rada, pa se Šarčević obrušio na mene s namjerom da me diskreditira.
Onome tko čita Šarčevićeve tekstove teško je povjerovati da je njihov autor katolički svećenik. Više sliči na kakvog partijskog komesara koji dosljedno, po "kratkom kursu" i kratkom postupku sudi i presuđuje. Uvjeren u ispravnost ideje i u nužnost žrtava, sipa mržnju prema idejnom neprijatelju koji "kontaminira javni prostor" i koji "u sprezi s najsramotnijom hrvatskom politikom produžuje agoniju naroda iza kojega se krije". Komesar bi agoniju prekinuo, opet po kratkom postupku. "Nema demokracije za neprijatelje demokracije" rekao bi JBT, nekadašnji generalni sekretar i glavni arhitekt države koju Šarčević i družina očito ne mogu prežaliti.
Šarčevićeva retorika je tipična komesarska, preuzeta iz "Kratkog kursa". Tako on piše: "Lučić svojim tekstom potpomognut Globusom...", "u sprezi...", spominje i "Lučićeve naredbodavce" i sl. Ne može taj zasužnjeni um ni pomisliti da bih ja mogao sam, bez ičije naredbe i ikakvih naredbodavaca, nešto osmisliti i iznijeti u javnost. A još manje može zamisliti da bi takvih kao ja moglo biti više, više slobodnih ljudi koji su došli do sličnih zaključaka o društvenoj stvarnosti te o njima javno govore, bez straha od urednika, angažiranih fratara ili bilo koga.
Šarčević i Lovrenović tvrde da sam hrvatski (Tuđmanov) obavještajac i policajac, te da sam "dobro situiran", odnosno da sam se "dobro obogatio"!? Na to sam već odgovorio. Zanimljivo je da im ne smeta što su (su)vlasnici obiju novina u kojima pišu (Hilmo Selimović i Senad Pećanin) također bili policajci (jedan pomoćnik ministra, a drugi glasnogovornik ministarstva unutarnjih poslova), ne smeta im ni što su (su)vlasnici njihovih novina nemjerljivo "bolje situirani" i bogatiji (u materijalnom smislu) od mene. Koga je molit ne valja ga srdit i viriti mu u kesu iz koje plaća.
Šarčević me ubraja među "meteorske znanstvenike" kojima je kako reče za karijeru "najviše pomogao rat"!? No, nije bilo tako, upravo obrnuto.
Ja sam početkom rata prekinuo poslijediplomski studij i nastavio ga desetljeće kasnije. Rat sam proveo po raznim bojištima Hrvatske i BiH, pa i u Rami, odakle je Šarčević, kada je zaratilo otišao u Rim. Kako je on višestruko iznosio "detalje" iz moje biografije i ja ću iznijeti barem osnovne činjenice iz njegove koja je dostupna na internetu.
Šarčević je magistrirao 1992. godine s temom "Reći ime Božje danas", a doktorirao 1995. s temom "Narativna teologija". Čitav rat proveo je studirajući i ispijajući cappuccino na Piazza Navona, pogledavajući navečer na svjetla Via Veneta i noćni život vječnog grada (u nas su bila zamračenja).
Ja sam studij nastavio tek 2000. i doktorirao sam na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu nakon šest godina predanog rada, u prosincu 2005. godine. I sada Šarčević kaže da sam ja "meteorski znanstvenik" kome je za karijeru "najviše pomogao rat"!?
Dakle, ja sam u ratno vrijeme bio među onima koji su branili BiH od "velikosrba" (koje mi sada Šarčević podvaljuje), a njega je rat školao i hranio. Očito ga je u Rimu bolje hranilo nego školalo, što se vidi iz načina na koji piše, odnosno kako izgleda. Ja sam kasnije bio i među onima koji su branili Hrvate od "velikobosanaca" u čije se redove Šarčević svrstao. Njihova je vojska, a ne moja, ubila fra Nikicu Milićevića i fra Leona Migića ... i protjerivala Hrvate iz Bosne ... Moja ih je branila, hranila i zbrinjavala.
Što se tiče znanosti i znanstvenosti tu su urednici tanki, posebno Šarčević. On u historiografsku metodu umeće teološke pojmove kao što su "epistemološki altruizam" i "etika sjećanja" i prebacuje mi da obezvrjeđujem nešto što je znanost već "utvrdila i dokazala".
Za razliku od teologije, historiografiju ne obvezuju već utvrđene dogme i potpuno je legitimno propitivati sve ono što je "još odavno utvrđeno".
Kada uz to Šarčević napiše da ja svojim tekstovima "kontaminiram javni prostor" te da ne mogu imati "jednaku poziciju u dijalogu i javnom diskursu" jer za razliku od njega koji zastupa "usamljenu istinu" ja zastupam "moćnu laž" opetovano pokazuje karakter dogmate i cenzora.
Umjesto "maloga brata" postao je mali inkvizitor. Što je istina a što laž utvrđuje se kroz raspravu na temelju činjenica i interpretacija, a ne odlukom centra moći. A upravo je moć ono što privlači Šarčevića i što on manifestira agresivnim moraliziranjem koje pokazuje potpuno odsustvo moralne svijesti.
Da je tako potvrđuje i nedavna epizoda oko izbora provincijala Bosne Srebrene. Šarčeviću je toliko bilo stalo do te časne funkcije da se poslužio vrlo nečasnim sredstvima kako bi diskreditirao konkurenta. Nakon toga je i on diskvalificiran i zabranjena mu je kandidatura. Neću o detaljima osim ako Šarčević bude insistirao.
Što se tiče moći koja stoji iza mene spram tobožnje Šarčevićeve intelektualne osamljenosti i ranjivosti, dovoljno je reći da Šarčević u rukama ima medije iza kojih stoji ogromni kapital (bošnjačkih nacionalista) i da njegova "studijska putovanja" plaćaju strana veleposlanstva. U nevolji mu u pomoć priskaču najjača bosanska pera, a u pričuvi su i istomišljenici u "regionu". O novinskom bašibozuku da i ne govorim.
A ja pišem sam i o "svojoj hrani". Jedina snaga je u onome što napišem. Pretpostavljam da će Šarčević u skladu s mržnjom koju iskazuje prema Hercegovini, opet hinski moje pisanje nazvati "hladnom mržnjom prema Bosni, Bosni Srebrenoj, bosanskim franjevcima i Sarajevu". To je mentalni obrazac naslijeđen iz komunističkog totalitarizma – svi oni koji se ne slažu sa mnom neprijatelji su i mrzitelji "Tita i Partije".
Prema Bosni Srebrenoj i većini bosanskih fratara osjećam poštovanje, Bosnu doživljavam blisku mojoj Hercegovini, a Sarajevo mi je drago skoro koliko i Angelini Jolie, češće i navratim.
