Jučer je Dragan Čović, predsjednik HDZ BiH i član Predsjedništva BiH, s visokim izaslanstvom svoje stranke, posjetio Ljubuški. Ovo i ne bi bilo nikakvo iznenađenje, jer posjeti ovakve vrste su uobičajeni da za oko ne zapinje jedna "mala sitnica". Ovakvom visokom dolasku najviših predstavnika Hrvatskog naroda u BiH zanimljivo je, nisu pompozno (kao svaki put dosada), najavljivali mediji skloni HDZ BiH ili bolje kazano režimski mediji.
Ovakav dolazak čelnika hrvatskog naroda u BiH zaslužuje znakovitu pažnju, jer se piše i o znatno manjim događajima od ovoga, koja je od strane režimskih medija izostala. Zapita se običan čovjek, glasač zašto nitko nije znao za dolazak "dragog vođe"? Zašto? Krije li se nešto od običnog puka, koji muku muči s egzinstencijom koja je kod većine građana teška. Bremenita.
Nakon toga vrlo neobičnog dana 8.6.2017. godine odjednom na lokalnom portalu Radio Ljubuški "iskoči" tekst o dolasku Dragana Čovića i visokog izaslanstva, s fotografijama obilaska kule herceg Stjepana i jedne uljare. Šta se to događa, upita se obični građanin, glasač. Zašto nije informiran o ovome dolasku visokog izaslanstva Hrvatskog naroda, malom i napaćenom ljubuškom kraju. Pa svakodnevno režimski mediji plasiraju informacije o svakoj zakrpljenoj rupi na oronulom asfaltu i posađenom cvijetu od srane JP Parkovi. Ovoga puta svi su ostali zatečeni.
Razloge za ovakav postupak vlasti zapravo treba tražiti u tome da se domaća vlast s načelnikom općine Ljubuški Nevenkom Narbarićem zapravo boji svoga naroda. Oni su se odavno već odnarodili i postala su kasta samo za sebe. Bez dodira sa stvarnošću. Oni ne žele čuti glas i vapaj naroda, ne žele čuti probleme socijalno ugroženih skupina društva. Oni ne žele čuti glas nezaposlenih osoba i radnika koji rade i primaju niske plaće nedovoljne za život. Oni ne žele čuti glas malog poljoprivrednog proizvođača kojeg su godinama uništavali i uspjeli u svojoj namjeri. Led je samo stavio točku na i. Ne žele ni čuti vapaj zaboravljenih branitelja.
Zbog Zaboravljenih branitelja, izgleda kako nisu ovog puta pompozno najavljivali dolazak dragog vođe, jer je poznato kako je to bilo prije nepunih mjesec dana. Ovime su dali jasnu poruku kako se boje izići pred narod, pa i pred Zaboravljene branitelje. Ovaj tajni posjet Ljubuškom jeste "kukavičji", tajno izrežiran, objavljen tek nakon što je sve prošlo. Ovakvom režijom su izbjegnuti mogući prosvjedi zbog sve teže egzistencije i odlaska naroda u inozemstvo, što se već desilo šezdesetih godina prošlog stoljeća. Sada još puno izraženije, idu čitave obitelji trbuhom za kruhom.
Zaboravljene branitelje je Čović amortizrao primanjem njihovih izaslanika, iako je malo vjerojatno kako će ispuniti data obećanja. To će pokazati vrijeme. Uradio je to, sada je potpuno jasno, kako bi mogao posjetiti Ljubuški, proslaviti s Nevenkom Barbarićem 27. godina osnutka HDZ BiH u Ljubuškom.
U sjeni ovoga posjeta ostaje činjenica da je Dragana Čovića primio i Zdavko Boras, ministar MUP-a ŽZH koji je zbog prosvjeda na graničnom prijelazu u Bijači poslao policiju na branitelje. Poslije toga u cilju konačnog obračuna s neposlušnicima, u maniru nekadašnje milicije, kaznama za parkiranje i prekršajnim prijavama pokazao svoje pravo lice.
Obećanja koja su uslijedila od Dragana Čovića, podržana načelnikom Nevenkom Barbarićem su isfurana špranca o bogom danom kraju za ulaganje u poljoprivredu (maslinarstvo, smilje itd.), i dolazak investitora u Ljubški, koji nikako da dođu. Valjda im je istekla putovnica pa ne mogu prijeći granicu.
Ovime ljubuški kraj, nekadašnji ponosni i urbani kotar Dragan Čović i Nevenko Barbarić stavljaju na mapu poljoprivrednoga kraja. Nekada Kotar s urbanim naseljem koji se prostirao sve do Bekije, voljom moćnika postaje izrazito poljoprivredni kraj, bez ikakve perspektive i tržista za plasman robe kojeg nema. Uspio je Čović u svom naumu, pa je tako kao nekad stari partijski kadar Đuro Pucar Stari odlučio da u Ljubuškom, dok je on živ, neće nikada neće biti izgrađena nijedan tvornički dimnjak. Zato je i Đuro Pucar za svoj doprinorinos "ekologiji " nagrađen imenom srednjoškolskog centra koji je sve do rata nosio njegovo ime. Tako i Čović i Barbarić nastavljaju tu svijetlu tradiciju komunističke svijesti pa proizvodnju koja "zagađuje okoliš" šalju u Grude i Široki Brijeg.
Kad imamo tako velike vođe koji brinu za nas i naše zdravlje, kad nam tako milo sugeriraju da se ostavimo proizvodnih pogona jer oni zagađuju okolinu, ne moramo strijepiti za svoju sudbinu. Naša sudbina tako postaje motika, a za druge je rezervirano gušiti u dimu i zagađivati okoliš proizvodnim otpadom.
U svakom slučaju, ne gine nam kao i do sada, put za Europu.
