Kad su me radiški lovci pozvali da sa njima provedem jedan njihov lovački dan, nisam niti slutio da oni jedan takav dan često puta pretvore u pravu feštu.
Uspeli smo se do vrha Krvnice, Lujin terenac vozi nas još dalje uz brdo iznad Radišića. Nakon nekoliko minuta prestaje uski makadamski put, a na proplanku ispred nas iz magle izranja niska lovačka kućica. Uokolo su već parkirana ostala vozila koja se lako prilagode ovakvom dijelu terena. Ugodno me iznenadio dim koji se izdizao iznad lovačke kućice, isti tren pomislih kako je najpametnije ovo nedjeljno kišno jutro započeti upravo pored toplog kamina.
Prevarih se što rekoh da je ovo kućica, jer se u njoj nalazi velika centralna prostorija sa kaminom za najmanje stotinjak ljudi. Pored ovako velikog kamina sa puno žara najbolje bi sjela prva jutarnja kava, ali sve su prilike da od kave neće biti ništa, meza je davno narezana i već se polako prelazi na dobro crno vino. Nije se dugo guštalo samo uz mezu, ubrzo je zamirisalo meso sa gradela, a tanke devenice zamotane u aluminijsku foliju već se neko vrijeme nalaze zaprpane u žaru. Pečeno meso sa gradela odmah ide na daske postavljene po dugim spojenim stolovima. Nema tanjira, a ako koji i ima nije predviđen za meso, meso svak sebi reže i odmah stavlja na šnite kruha.
Zanimljivo je da nitko od lovaca nije ispričao niti jednu lovačku priču, a već se tu dugo družimo i pričamo o sasvim drugim stvarima nevezano za lov. Možda te poznate lovačke priče izmišljaju i pričaju samo oni koji su to nedjeljno jutro, mokri do kože, proveli negdje po ogradama uporno tražeći trag lisice ili zeca. Ovi ovdje lovci povremeno kišu promatraju samo kroz prozor, a što se mene tiče; - kad već pada nek se ispada!!
