Stonoga je teška samo 30 grama. Svojim otrovom može ubiti miša.
Zamišljam narod kao stonogu, vlast kao miša. Ovu današnju ne dobru vlast ni za jedan narod.
Ali kako složiti stotinu nogu da se popne na miša?
Lijepo smo se rastrojili. Lijepo su nas razbili. Ko one čunjeve kuglom. Kao jato ptica kad orao poleti k njima.
I više nitko nikom ne vjeruje.
Čak se međusobno glođemo.
Šta nas tako zaglupi?
Tko nas tako rastroji?
Nekad sam razgovarala s nekim ljudima htijući čuti njihova mišljenja o očigledno ukrivo plovećem brodu, tada još gledano na lokalne okvire.
Naime, nisam htjela otići dok sve ne pokušam kako bi ostali.
Nisam od onih što ljube zemlju do bola, tj. do prvog zdravstvenog problema, a onda odmah preko granice na liječenje.
Ljubim je toliko koliko treba da me ne proguta.
Probala sam sve ponuđene čajeve, terapije i lijekove, farmaceutske, pravne, usmene, pismene i tek onda preko crte.
Puno sam mudrosti čula u razgovorima s tim ljudima. Toliko da ne mogu vjerovati kako ti ljudi nisu na kormilu zemlje, nego do sad već pod zemljom i u zatvorima čak.
Jedan od njih lazao mi je na nešto otprilike ovako:
To ti je kao da ti nacrtaju crtu na zidu i ti treba da je preskociš
Da mislila sam... glavom kroz zid... ne ide.
Nebitno je li crta visoko ili prenisko, ne možeš kroz zid!
Preko zida bi se možda moglo, ono čovjek na čovjeka, pa preko zida.
A gdje je čovjek, gdje su ljudi?
Tko kome jos vjeruje?
Dođem do zaključka, mnogima nam je i slaba vjera.
Izvarani, isprepadani. A ne bi trebalo klonuti potpuno. Vjera se moze obnoviti, umnožiti.
Bitno da ima sjemena!
Sjećam se jedne prispodobe iz jedne propovjedi... u ono vrijeme, svećenik je kazao u Albaniji, živjela majka Majke Tereze.
Komunizam.
Crkve su bile porušene. Moliti je bilo zabranjeno.
Počesto majka Majke Tereze došla bi do ostataka zida porušene crkve, sjela uz njega i u tišini se molila.
Prolaznici bi je pitali šta radi tu.
Mnogi od njih bili su provokatori, poslani kako bi je navukli da kaze kako moli.
Za odgovor da moli,zavrsila bi u zatvoru.
Ona je odgovarala kako se naslonila da se odmori. Svećenik je tu dodao:
Nije se njena majka tog trenutka leđima oslanjala na crkvu, nego je Crkva bila oslonjena na njena leđa, na njenu molitvu
.
Kako divno kazano. Crkva naslonjena na njenu vjeru.
Bilo bi dobro da ovaj narod povjeruje nekome. Povjeruje snazi necije žrtve i molitve.
Ali kome? Od onih od kojih se očekuje da nešto mogu, mnogi su se ušutjeli i povukli, a mnogi prešli u provokatore.
Sve češće čujem optužbe jednih na druge. Nitko nikome ne vjeruje.
Ni žrtva se ne zove svojim imenom već provokatori sa svih strana huškaju ljude jedne na druge vrijeđajući žrtve. Branitelje, ljude koji ostavljaju domove i idu u neizvjesnost, poduzetnike koji se bore da nešto proizvedu, radnike koji moraju moliti za svoje plaće...
Nema odgovornosti, nema pravednog suda.
Ti provokatori samo podebljavaju zid na kome je crta.
Uglavnom, zbog svoje sebičnosti da dijele svoje s nemoćima i svoje nemoći da pronađu rješenje kako ukloniti zid.
Tako samo pomažu onima koji ćine zlo svome narodu.
Nije ovo poziv na revoluciju. Da ne završim u zatvoru. Nije poziv na ništa.
Možda poziv da uskladimo sto nogica te upremo u zid i srušimo prepreku, ili prokopamo prolaz ispod.
Ili da sklopimo sto nogica i uputimo jednu molitvu, neka provokatori utihnu. Bilo bi malo lakše čuti glas razuma koji sigurno negdje još postoji, ali se slabo čuje od ovih.
Ili smo mi gluhi postali?
