Ne znam zašto je Bog dao nekim ljudima više "RAM-a" od drugih? Ili zašto mase ljudi nemaju dovoljno "memorije" u svojim "tintarama" pa ne mogu razlučiti što je bilo jučer, nego se samo sjećaju onoga što je danas. I ono što je bilo jutros nije im baš svježe. Očito da mnogima memorijski čipovi rade na niskim frekvencijama. Ne treba u glavi imati modernu DDR III memoriju da bi čovjek shvatio koji se i kakvi procesi odvijaju tik uz njega.
Onaj tko ima obični SDRAM i uz njega najslabiji CPU, čak i nekakav zastarjeli jednojezgreni mora primijetiti tko u našem političkom životu kosi, a tko vodu nosi.
Bez sumnje hrvatsku politiku u BiH već dobranih 20 godina vodi jedna interesna grupacija koja na bezličan način tjera vodu isključivo na svoj mlin, pri tomu ne mareći što će drugi (hrvatski) mlinovi ostati bez kapi vode. Ako potrebne vode i nema oni će je za sebe izmisliti. Kupiti. Nabaviti makar na virtualni način i prikazati je kao svehrvatsku, a na "desktopu" će vječno vrtjeti svoju interesnu ideju kao jedinu valjanu. A svaka druga logika i sintaksa unaprijed će biti prikazana kao "error page" s popularnom šifrom 404.
Mora se priznati BiH Hrvatima u zadnjih 20 godina nije bilo lako. Četnička tiranija poduprijeta velikosrpskom idejom, Hrvatima je davala šanse kao Linuxu pred moćnim Windowsima. Da bi krhka hrvatska skalamerija bila još ranjivija početkom 1993. godine na sve otvorene portove navalili su virusi tipa Blaster/Al_ Mudžahedin, W32/KOS i W32/UDBA. Možda Hrvati i nisu imali svog Kasperskog da ih zaštiti, međutim ne bi niti on pomogao jer ih je po svoj prilici snašao trojanac Troj/Ero koji je sve sjeverno od Northbridge-Vran planine premjestio u "Virus Chest" s onu stranu MBO.
Možda je i previše služiti se ovakvom alegorijsko-personifikacijskim stilskim figurama koje možda u sebi sadrže i ponešto metonimijskog karaktera, zato je bolje spustiti takt i prilagoditi ga sabirnici čija je frekvencija prihvatljiva za sve verzije hardwera i softwera.
Naime, u medijima je ovih dana (i mjeseci) aktualna priča o stanovitoj promjeni hrvatske (RH) politike prema BiH, odnosno prema Hrvatima u BiH. Čini se da su se pojedinci "ufurali" u imaginarni svijet koji će im donijeti nekakav boljitak. Nešto kao; 'ko bi doli, sad je gori, a 'ko bi gori sad je doli. Ili tako nekako, ako već nisam dobro parafrazirao.
Postoje određena stajališta da hrvatske politike prema Hrvatima u BiH (u zadnjih 10 godina) uopće nije bilo. Mogao bih se složiti s tom konstatacijom, mada ako ćemo filozofirati i to je nekakva politika, te stoga takve kvalifikacije možemo uzeti s rezervom.
Radi boljeg razumijevanja hrvatske politike prema BiH moramo se vratiti za još 10 godina unatrag. U vrijeme kada se iz Zagreba stvarala jedna sasvim nova politika prema BiH. Zagreb je počeo diktirati tempo u utrci koja je BiH Hrvatima život značila. Politika diktirana iz Zagreba, koju ne treba zaobilaziti kada se govori o današnjoj politici koju službeni Zagreb deklarativno zagovara spram BiH kao države, ali i spram Hrvata kao sunarodnjaka koji osim u imenu kao da ništa zajedničkog nemaju s njima.
S pozicije bosanskih Hrvata (možda i hercegovačkog) politika koju je zagovarao Franjo Tuđman u Bosni je doživjela potpuni krah. Ili je možda riječ o uspjehu, ako se pita neke druge. Tumačenja su više nego različita i svatko ima svoju priču o toj politici.
Ako je interes bosanskih Hrvata bio taj da nestanu sa svojih stoljetnih ognjišta i da nasele Hrvatima pasivne krajeve "hrvatskog pereca" onda je politika Franje Tuđmana bili gotovo dovedena do perfekcionizma. Slabosti takve politike su oni Hrvati koji ne htjedoše tamo gdje im "poglavnik" namjeni nego se raseliše svugdje po Hrvatskoj, ali i Europi, Americi i Australiji (do Marsa još ne stigoše). No, možda najveći promašaj te njegove hvaljene politike postadoše oni Hrvati koji ne napustiše svoja ognjišta; ni pred četničkom kamom, ni pred mudžahedinima koji imaju kutnjake sprijeda, a trbuh na leđima. Koji ne odoliše ljepotama hrvatskih zabiti, nego ostadoše u svojim selima i gradovima širom Bosne.
Isti oni Hrvati koji su danas, mali, jadni, neosviješteni. Uz to su izdajice, sarajevske sluge, janičari i neprijatelji hrvatskog jedinstva. Nisu se ugledali na Božu Ljubića pa postali autentični Hrvati. Kažu autentičan je onaj Hrvat koji dobije 5.000 glasova od mogućih 400.000. S tim da među onih 5.000 smiju biti glasovi Srba. Jedino je važno da nema glasova Bošnjaka jer u tom slučaj gubi se svaka autentičnost i pravo da se Hrvatom zove.
Bilo kako shvatili uspješnost Tuđmanove politike važnije je shvatiti uspješnost njegovih najbližih suradnika. Što onih iz vremena Titove Jugoslavije, što istih tih samo u maskirnim odorama hrvatskih bojovnika, pa ih u drugom licu treba i promatrati. Franjina desna ruka i ministar koji se nije dao smijeniti sve dok ga Bog ne pozva sebi (a neki se usude reći da nema Boga), Gojko Šušak, Hercegovac po rođenju, opredjeljenju, zanimanju i svemu drugome što čovjek može uopće biti. Ministar koji je odradio svoj posao tamo gdje je htio i kako je htio. S toga ne treba čuditi što je uživao Franjino povjerenje. Ili je možda bilo obrnuto. Dok je Franjo njemu davao odriješene ruke i on je čvrsto na sedlu jahao. Hercegovački političari tipa Mate Bobana bili su potrošna roba. Trajali su dok su trebali. Njihova uloga bila je posredna. Provodili su "narčetanije" čija se logika ogleda jedino u svesrpskom interesu zapadno od Drine, jer svaka druga logika izlazi iz okvira binarnog sustava personificiranog u gornjem dijelu teksta.
Ono što takva politika nije uspjela u ratu nastavila je u miru. Iznenadna smrt Gojka Šuška i Franje Tuđmana (ne znam zašto nisam napisao i iznenadna smrt Mate Bobana, valjda zato što je bio suhonjav, pa nije iznenadio zbog "božjeg poziva"), u Republici Hrvatskoj otvorili su vrata politici koja je bila poznata po terminu "detuđmanizacija". U okvirima takve politike načinjeni su krupni pomaci i ispravljene su brojne nakaradnosti Franjine autokracije. Slučaj Snader nam još pokazuje da se od lošega može napraviti još gore. Da je "detuđmanizacija" producirala "sanaderizaciju" koja će krvlju stečenu državu možda baciti na koljena.
Ono što je za nas u BiH bitno to je odgovor na pitanje kakve je učinke "detuđmanizacija" ostavila na hrvatski narod u BiH? Koalicija u RH koja je pokrenula proces "detuđmanizacije" dobila je povjerenje hrvatskih birača upravo na priči kako je politika Franje Tuđmana odlijevala silne novce prema Hrvatima u BiH i kako zbog toga Hrvati u Hrvatskoj silno trpe. U cijeloj ovoj tezi kriju se dvije floskule koje se moraju razobličiti. Prva je da Hrvatska nije slala novce Hrvatima u BiH nego Hrvatima u Hercegovinu. Od svih tih silnih davanja Hrvati u Bosni nisu imali praktično nikakve pomoći. Morali su se zadovoljiti mrvicama jer ionako nisu bili predmet interesa politike koja se još uvijek Tuđmanovom zove. Druga zabluda je ta što uskraćivanjem značajnog dijela, ionako nepravedno dodijeljene pomoći, hrvatskom narodu u RH nije donijelo nikakve olakšice. Jer se očito i kasnije novac iz jednog džepa prelijevao u drugi, a da običan puk od takvog "biznisa" nije imao nikakve koristi.
Međutim, u kontekstu Hrvata iz BiH koji isisavaju ionako financijski slabašnu Hrvatsku, u RH se stvorio određeni antagonizam prema Hrvatima u BiH, a posebno prema Hercegovcima jer je bilo jasno tko je u BiH bio rizničar hrvatskog novca. Među najžešćim kritičarima hrvatske politike prema BiH Hrvatima uz "omiljeni" SDP svakako su bili HNS na čelu sa najeksponiranijom Vesnom Pusić i dakako Tuđmanov nasljednik na Pantovčaku Stjepan Mesić.
Zbog takvih svojih stavova i vrh SDP-a i Vesna Pusić i Stjepan Mesić bili su sotonizirani i olajavani ne biranim riječima iz hrvatske prijestolnice u BiH (ili samo "H" bez "Bi"), čija se riznica dobrano stanjila.
"Predsjednik Mesić vodio destruktivnu politiku prema Hrvatima u BiH, podržavajući bošnjačku nacionalističku platformu, koja je, samo vodila destabilizaciji BiH" - N. Raspudić, D.Welle.
Citirani primjer profesora Raspudića na slikovit način govori o retorici jedne takve politike koja u sebi ne sadrži ništa drugo nego čiste nebuloze.
Ponovnim preuzimanjem vlasti od "detuđmanizacijske" koalicije predvođene SDP-om, HDZ u RH ponovo daje vjetra u jedra "stožernoj" stranci Hrvata u BiH. Politika koju je začeo, uvjetno rečeno, Mate Boban, nastavlja se. Politika koja je za Hrvate Bosne bila najpogubnija od kako se povijest na ovim prostorima piše ima svoj nastavak u istovjetnoj izopačenoj politici koja po svojim odlikama ima prvenstveno cilj zaštiti interese pojedinih skupina hrvatskog naroda u BiH, ne mareći pri tom za veliku većinu svojih sunarodnjaka (Hrvata iz Bosne) koji bi uspjehom jedne takve politike prestali postojati i kao politički i kao društveni faktor.
Glavna sintagma takve politike krije se u sada već "povijesnoj" krilatici jednog od protagonista "škija revolucije" Ljube Ćesića Rojsa: tko je jamio, jamio je!
U prenesenom značenju to bi, pored stvarne odrednice te Rojsove krilatice, značilo tko se spasio, spasio se. Tko živi na području BiH sa apsolutnom hrvatskom većinom taj ima pravo na svoju Republiku (entitet, administrativnu jedinicu - čitaj kako ti volja). A tko ima "nesreću" da živi tamo gdje škija ne uspijeva, taj je "izduvanio", narodski rečeno.
Koliko je u takvoj politici šuge i nedosljednosti govore brojne izjave njenih protagonista, ali i njihovi politički potezi koji ne biraju sredstva da sagu o škija revoluciji privedu kraju.
Ivi Josipoviću predsjedniku Republike Hrvatske steru crveni tepih gdje god da stane u njihovoj zamišljenoj "nedođiji", samo dva ili tri mjeseca nakon izbora na kojima mu nisu htjeli dati praktično niti jednog glasa.
Jer on je "crveni" uz to agnostik. Komunjara u pravom smislu riječi i kao takav ne može biti primjeren Hrvat koji će podržavati njihovu politiku. A kada im voda dođe do guše onda i Josipović može valjat'. Prije svega da se pokaže i dokaže kao je bolji od Mesića. A ako netko prati ono što Josipović kaže za BiH onda mu mora biti jasno da on niti jednom svojom riječju nije podržao koncept trećeg entiteta, nego je uvijek izjavljivao da se zalaže za onakvu BiH kakvom je žele njeni narodi i građani. Dakle, bio je više nego jasan. Nije rekao kakvom je žele Hrvati, a još manje kakvom je žele Hercegovci. Nego je mislio na sve građane u BiH. Što pojednostavljeno znači; Lakše će Čović postati novi čelni čovjek Vijeća ministara BiH nego će Bošnjaci pristati na treći entitet. I tu je kraj cijele filozofije o stavu Josipovića prema Hrvatima u BiH. Davljeniku je očito voda došla do grla, dok se za slamku hvata, jer o uređenju BiH i položaju Hrvata u BiH i Josipović i Mesić imaju slične ako ne i iste stavove.
Da se priča ne bi završila na Josipoviću, kao opcija za dodjelu sljedećeg Večernjakova pečata, mogla bi poslužiti Vesna Pusić. Toliko omražena i popljuvana od strane "velikih" Hrvata jednom svojom izjavom uzdignuta je na pijedestale troprstaša.
"Bila sam jako protiv cementiranja Republike Srpske, u ono davno vrijeme, danas je, međutim ona politička činjenica, bila sam i protiv stvaranja tih entiteta. Međutim u ovim uvjetima Hrvati nemaju temelj za svoj politički utjecaj". Te dodala: "Nisam zagovornik da se svako zabiju u svoju busiju, ali moramo početi od onog što je sada, a to nije dobro. Svi moraju imati jednaku startnu poziciju, a također, moraju postojati ti zalozi budućnosti da BiH jednog dana može postati građanska država, ali ne građanska država na prevaru, da se tvrdi da je građanska država, a da se svi ponašaju tako da se etnički svrstavaju".
Skoro da je za treći. Malo fali. No, može biti dovoljno za Večernjakov pečat. Kudikamo zaslužnije nego što ga je zavrijedio onomad Milorad Dodik. Jedino ne znam što će Ljilja Lovrić, jer ona s punim pravom puca na "večernjaka". Zaslužila ga je više nego itko. Doduše, nešto se i Ljubić obada. I on bi" pečat". Biti će borbe i to teške. Mala bara, a puno krokodila.
