Iako je prošlo 25 godina od završetka Domovinskog rata, mnogi branitelji s prve crte teško žive, potpuno su marginalizirani, svakodnevno omalovažavani, prisluškivani i špijunirani, u poslu sabotirani i trpe trajnu nezahvalnost vlasti HDZ-a BiH, pa im onda ponekad padnu na pamet neki događali iz Domovinskog rata kao npr. neki događaji iz rata protiv Muslimana.
U vrijeme prije Velike Gospe 1993. godine mi smo s dva voda bili u pričuvi u selu Risovac, a treći vod je držao crtu na Stipića livadama. Satnije nisu bile popunjene po propisu i uvjek je falilo vojnika u pješadiji na prvoj crti. Tako je bilo i tada, nijedan vod nije imao više od 20-ak vojnika, a cijela satnija u najbolja vremana oko 70-ak vojnika.
Među vojskom se proširila priča da su neki zapovjednici puštali dio vojske da ide kući za Veliku Gospu. Ja sam zajedno sa zapovjednicima vodova i s vojskom održao sastanak i dogovorili smo se da ćemo i mi dio vojske pustiti kućama, a da će većina ipak ostati u pričuvi. Tako je desetak mlađih vojnika momaka prije mraka otišlo svojim kućama. Jedan manji dio vojske je držao crtu (stražu) iznad sela Risovac, u onoj strani prije šume na Čvrsnici. Cijelu noć sa 14. na 15. kolovoza na planini Čvrsnici se čuo lavež pasa, a to su dojavljivali i stražari sa stražarskih mjesta iznad sela. To nam je bilo čudno, jer se prije obnoć nije čuo lavež pasa na Čvrsnici.
Obzirom da sam ja bio zapovjednik satnije, ujutro 15.8.1993. godine na Veliku Gospu zovu me iz zapovjedništva brigade iz Širokog Brijega i obaviještavaju da je Muslimanska vojska napala i osvojila Bunu južno od Mostara, selo Raštane sjeverno od Mostara i planinski vrh Strop na Čvrsnici, gdje je bio naš top. Kako su rekli, sva profesionalna vojska je bila poslana u Mostar za oslobađanje sela Buna i Raštane, a ja sam dobio zapovjed sa svojom vojskom odmah krenuti u oslobađanje Stropa, jer su gore na Čvrsnici ostali u okruženju topnici i jedan vod Poskok bojne, koji je osiguravao top na Stropu.
Čim sam dobio zapovjed pozvao sam zapovjednike vodova i vojsku da napravimo plan. Kako je već rečeno, u Risovcu u pričuvi nije bilo vele vojske, a morao se osigurati i Risovac kao logistički centar i zbog toga nismo mogli svi krenuti u oslobađanje Stropa. Kako god bi napravili raspored ispadne da nas samo devet vojnika može krenuti u oslobađanje Stropa. Stipića livade su udaljene 10-ak, a Strop 15-ak kilometara od Risovca. Prvo se javio problem kako doći do Stropa, a znali smo da Muslimanska vojska vršlja po Čvrsnici, jer se i dalje čuo lavež pasa. Kad bi krenuli u borbenom rasporedu trebalo bi nam pola dana da dođemo do Stipića livada, a to je tek malo više od pola puta do Stropa. Osim toga, naša vojska na Stropu je bila u okruženju i trebalo je brzo djelovati. Odlučili smo da do Stipića livada, kroz onu gustu šumu na Čvrsnici, idemo nekakvim malim busom, iako je to za nas vojnike u busu predstavljalo veliku pogibelj, zbog mogućnosti nailaska na nagazne mine i zasjede. Ako bi se to dogodilo, nijedan vojnik sigurno ne bi preživio, ali nismo imali drugog izbora. Nas devet vojnika natrpalo se u bus i krenuli smo iz Risovca cestom koja vodi do Stipića livada. Svi smo otkočili puške, držali metak u cijevi, pripremili bombe i otvorili vrata od busa. Vrata od busa smo držali otvorenim iz razloga da ako bi naišli na minu ili zasjedu da netko može izići iz busa, iako je za to bila gotovo nikakva mogućnost. Nismo vozili brzo da brzo ne uletimo u nekakvu zasjedu, već smo iapk pažljivo motrili koliko je bilo moguće u onoj gustoj šumi. Tako smo busom nas devet vojnika došli do Stipića livada. Kad su nas ugledali naši vojnici iz voda, koji je držao crtu na Stipića livadi, bili su ushićeni i znali su da nisu ostavljeni. Na Stipića livadi pridružila su nam se još trojica vojnika. Od Stipića livada do Stropa frontalno nije bilo moguće ići zbog terena i guste šume. Nas dvanaest vojnika odlučili smo krenuti cestom u borbenom rasporedu cik-cak i razvući kolonu što dulje zbog mogućnosti zasjede tj. da ne izginemo svi odjednom. Držali smo kolonu na cesti razvučenu 50-60 metara i jedni vojnici su osmatrali jednu stranu šume, a drugi vojnici drugu stranu šume. U šumi se čulo kretanja i lomljenja grana. Nekad su ta kretanja bila životinjska, a nekad se čuo korak čovjeka u šumi. Mi smo samo čekali kad će Muslimani otvoriti vatru po nama i hoće li nas pustiti ući što dublje u njihovu zasjedu. Obzirom da je dalek put kroz gustu šumu od Risovca do Stropa, neke vojnike je ubijala neizvjesnost i jedva su čekali da zapuca, pa tko živ, a tko mrtav. Na sreću, nije bilo Muslimanske zasjede i mi smo došli do Stropa na Čvrsnici.
U podnožju Stropa smo ugledali vojnike iz Poskok bojne iza neke velike stijene. Neki od vojnika su nam govorili da ne idemo dalje, jer su Muslimani kod topa na Stropu i stalno pucaju na njih.
Ja sam im rekao:
pa ako smo već došli dovde, pa nećemo sad top ostaviti Muslimanima
.
Tu o podnožju Stropa smo se pregrupirali, par vojnika sam ostavio da čuva bočnu stranu, a nas 7-8 vojnika smo krenuli frontalno po onom proplanku-ravnici, malo smo pretrčavali, a najviše smo puzali. Kad smo vidjeli da kod topa nema Muslimanske vojske i da ne otvaraju vatru, malo smo ubrzali. Kad smo došli blizu topničkog položaja primjetili smo da su Muslimani zapalili skladište granata i da su top gurnuli niz neku stranu, ali se zakačio za neki bor. Kad smo dobro osmotrili i primjetili da u blizini nema Muslimanske vojske, ja sam pozvao topnike da dođu do topa i svi zajedno smo vratili top iz provalije. Kod topa su ostale tri neeksplodirane granate i ja sam zapovjedio topnicima da dvije granate ispale na Muslimanske položaje, da znaju da smo vratili top, a da jednu čuvaju za slučaj potrebe. Pred mrak smo se vratili u Risovac, svi živi i zdravi pa smo malo profeštali, jer ipak je Velika Gospa.
U to vrijeme na Veliku Gospu u Širokom Brijegu i u drugim hercegovačkim općinama bilo je na tisuće šetača i bile su neviđene gužve. Šetači na Veliku Gospu i u vrijeme drugih velikih bitki u Domovinskom ratu su današnja vlast HDZ-a BiH. Oni sebe smatraju podobnom, najpametnijom i najsposobnijom vlašću, pa se onda ponekad zapitam, kad je već tako, zbog čega me nitko od nih nije tada pozvao i rekao
Stani Vinko, nemoj ti ići sa svojom politički nepodobnom vojskom, vi ste nesposobni, to ću učiniti ja sa svojom sposobnom i politički podobnom vojskom
. Mogao me je pozvati npr. kolega iz školskih klupa ili kolega po struci, ali nitko me ne pozva i ode Vinko sa nesposobnom i politički nepodobnom vojskom osloboditi Strop. Ne samo da me nitko nije pozvao, već današnja vlast HDZ-a BiH sustavno i organizirano progoni one branitelje i članove njihovih obitelji koji su im osigurali slobodnu šetnju cijelo vrijeme Domovinskog rata.
