Preko dva desetljeća je na političkoj sceni. Sudionik je svih političkih zbivanja iz tog razdoblja. Prihvatljiv i lijevoj i desnoj opciji. Poznat po odmjerenim stavovima.
Kad se, na neki način, vrednovala i rigidnost političkih stavova pojedinaca i skupina, on je iskazivao umjereniji stav, unatoč činjenici što je bio dio tog kolektiviteta.
"Ovo je naša zemlja", govorio je okupljenim masama na predizbornim skupovima u natjecanju za hrvatskog člana BiH Predsjedništva BiH. I tada je, po mojim i opservacijama političkih analitičara, profesionalnim političkim nastupom masama bio uvjerljiv da iskreno želi BiH izvući iz žabokrečine i približiti je Europi. Kulturan, obrazovan, politički potkovan, elokventan, nenametljiv, uvjerljiv, optimističan, s vizijom, spreman na politički dijalog i sučeljavanje i sve drugo što odlikuje političara europske provenijencije.
Unatoč loše, bolje reći nikakve, logističke i političke potpore stranke kojoj pripada, osvojio je preko 60.000 glasova što je krajnje respektabilno ali nedovoljno da postane hrvatskim članom Predsjedništva BiH. I pored toga, to mu, po prosudbi političkih analitičara, daje jači legitimitet od bilo kojeg izabranog kandidata sa izborne liste iz stranke kojoj pripada – HDZ 1990.
U izbornu je utrku ušao hazarderski, bez političkih kalkulacija. Iako se našao u pogrešnoj stranci, Martin Raguž nije bio pogreška. Dapače, bio je pravi pogodak koji je platio cijenu zamršenih izbornih pravila i indolentnost stranke kojoj pripada, zapravo, čije je drugi čovjek. Drugi čovjek u političkoj hijerarhiji ali, nažalost, po percepciji javnosti, samo fiktivno.
Drugi čovjek političke stranke koja nestaje s političke scene čega je Raguž duboko svjestan. Iako se u okviru, samo užih, stranačkih tijela borio protiv toga, ostajao je usamljen. Reagirao je ali nedovoljno. Dapače, vrlo tiho čiji glas nezadovoljstva nije dopirao u javnost.Morao je biti glasniji. I mnogo uporniji. Da ga čuje svekolika javnost. Posebice nakon izbora, u koalicijskim kalkulacijama.
Od Raguža se očekivalo više. Kako prije izbora, u predizbornim aktivnostima tako i nakon izbora. Nakon izbora još više. Imao je na to pravo, dužnost i obvezu. Imao je za to i legitimitet. Time bi razriješio opću političku konfuziju u „Devedesetki“. Time bi bio i potpora stranačkom članstvu koje se ne miri s postojećim stanjem u stranci i traži način kako to nadići.
Morao je, ako ništa drugo, biti moralna potpora perspektivnom političkom kadru iz GO HDZ 1990 Mostara Slavenu Ragužu i dr. Diani Zeleniki koji su politički organiziraniji od Središnjeg odbora HDZ 1990. Raguž je, jednako tako, trebao biti i potpora OO HDZ 1990 Prozor – Rama. Morao im se približiti i ohrabriti ih i po cijenu da mu se spočita i priprema za puč u stranci.
Možda je Raguž s njima i ostalim zdravim stranačkim tkivom kojeg, kako u Mostaru tako i u Prozoru-Rami ima zasigurno i u drugim općinskim organizacijama trebao i izvesti puč. Puč koji bi ozdravio stranku i zaustavio fluktuaciju njezinog članstva.
To je, zasigurno, bilo bolje rješenje od postojećeg kad stranka iščezava s političke scene i njezino političko vodstvo – prvi čovjek – Božo Ljubić ne vidi svrhu njezinog postojanja. Možda je to bilo i optimalno rješenje.
Raguž je to trebao uraditi i po cijenu da i ne uspije. Time bi se ogradio od nepromišljene Ljubićeve politike koja ih vodi u politički ambis. Raguž bi uspio i kao neovisni intelektualac. Poželjeli bi ga u svojoj stranci mnogi politički lideri. Stoga Raguž nije smio šutjeti. Od njega se očekivalo više. Unatoč tomu, još ima šansu,za razliku, od stranke čiji je još, nažalost, član.
Raguža ne treba branit. Treba ga napadati kao i sve političare u vlasti koji taktiziraju, posebice, u trusnom političkom postizbornom razdoblju. I zbog toga jer se od njega očekivalo više.
